Muzika za čekanje
Mirna Kutleša
Mirna Kutleša rođena je 1980. u Rijeci. Slikarstvo je diplomirala 2004. na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu, a za diplomski rad primila je nagradu Akademije (najbolji diplomski
rad u toj generaciji diplomanata). Godine 2006. boravi u Parizu u sklopu rezidencijalnog
programa Cité Internationale des Arts. Kontinuirano izlaže na brojnim skupnim
i samostalnim izložbama, a 2009. sudjeluje na međunarodnom Bijenalu mladih u Skopju.
Radovi joj se nalaze u zbirci riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i zbirci
Erste fondacije. Kao vanjski suradnik Muzeja grada Rijeke ostvarila je niz kreativnih
radionica za djecu te osmislila postave izložbi U školskoj klupi (2010.) i Giovanni Rubinich
(2013.). Članica je HDLU-a i HZSU-a od 2010. Živi i radi u Rijeci.
Kontakt: Mirna Kutleša 091/79 29 149
kutlesamirna@gmail.com
Muzika za čekanje
Izložene slike kao da nam ugađaju. Oko pozivaju da polagano klizi površinom, topi se obrisima, luta kroz mjesta na otvorenom i zagledava se u livade, proplanke, šumske puteljke... Na prvi pogled, to su sigurna mjesta koja prizivamo u trenucima pojačana zamora, preopterećenja ili stresa ne bi li opustili prenadražene živce. Nešto poput lagodnih screensaver prizora koji se pale u pauzama radnih procesa pa si svatko, unutar unaprijed zadanih templatea, može izabrati pozadinu za opuštanje.
Slijedeći pak Mirninu motivacijsku riznicu, bližu analogiju nalazimo u filmoteci suspensea, s
dugim kadrovima ispunjenim psihičkim tenzijama. Jer na gotovo je svakoj slici razotkrivanje
pogleda usporeno, radnja, ukoliko je uopće ima, djeluje odgođeno. I taman kad smo se
prepustili tumaranju naslikanim utočištima, događa se zaokret. Ona bezazlena mizanscena
postaje poprištem neizvjesnosti pa i ugrozbe. Tako bi vatra u podnožju šumskog krajolika lako
mogla prerasti u požar (Vatra, 2008.), a kralja šume skoro bi mogao progutati oblak dima koji
se nadvija izvan njegova vidokruga (Jelen, 2011.). Slika dalje radi po našim sivim ćelijama. Kao i u ranijim radovima - ciklusu Porijeklo: Nepoznato (2007. - 2009.) Mirna nas nenametljivo, ali potanko uvlači u sliku kao svjedoke radnje koji uvijek znaju nešto više od protagonista samih, a time i insceniraju moguće povode i ishode.
Otvoreno je pitanje koliko pozitivnih scenarija izazivaju okupljene slike? A koliko apokaliptičkih
vizija? I u kojoj korelaciji s osjećajem osobne anksioznosti ili pak društvene nelagode? Spomenimo da upravo naše vrijeme bilježi nezampaćen porast simptoma depresije, kao i potrošnje psihofarmaka. Tjeskobu uglavnom priznaje kao tehnički termin, tek sporadično kao
egzistencijalnu sastavnicu.[1] Ipak međuigra između umjetnice i posjetitelja kreće se suptilno.
Sublimirajući stvarno i zamišljeno ne pripušta jednostavne rezimee o zadovoljnom alias pozitivnom, odnosno o odbojnom kao mračnom i negativnom. Kako o ciklusu Porijeklo: Nepoznato, zamjećuje Sabina Salamon, ...monokromne plohe kojih na slikama ima obilato percipiramo kao dimenziju praznine koja nas potakne da transcendiramo predmetnu stvarnost slike i kliznemo u riznice arhetipa - Mirnine, naše, bilo čije.( ...) Naše se oko, zagledano u ta platna, može odmarati i dugo razmišljati o osjećaju ponovnog doživljaja nečeg potisnutog u duboko nesvjesno. Šumu je i likovno i značenjski moguće tumačiti kao podsvijest, istinski dom subjektivnosti, u kojem je i hladno i toplo, tjeskobno i udobno.
Tako je raskriljeni demon u pomalo roršahovskoj vježbi psiho-analize samo jedna od potvrda
zavojite psihološke potke radova (Krila, 2011./2015.). Autorica izravno ne definira demona kao
zloslutno biće, ali ga kao takvo sugerira, pozicijom, obličjem, atributima, koloritom... Pa onda
na njegovu kožu lijepi ptičice koje kao da su izašle iz kakva ilustrirana magazina. Dinamičnim
sustavom asocijacija poigrava se klasičnom definicijom demona, one opasne, opake osobe
čija privlačnost ima nešto paklenoga... Koristeći se aluzijama, tragovima, asocijativnim
fragmentima, pokazuje kako je većinski model razmišljanja prijemčiv za ponavljajuće vizualne
kodove, za dizajn subjektivnosti koji olabavljuje modalitete otpora. Drugačije rečeno, vizualna
manipulacija kao žarišna tema radova, postavljena je na način premetaljke i slikovna rebusa.
Posjetitelj je oslovljen kao odgonetač, odmaknut od svoje pasivne, a najčešće uloge. Pažnja se
pritom usmjerava na fatalnost manipulacije, na njezina jedva zamjetna očitovanja koja postaju
nestvarno svakodnevna. Fascinantna i uznemirujuća istodobno.
Uzmimo u obzir i druge likove na platnima koji se u obličju ljudske figure uglavnom pojavljuju
kao usamljenici. Lica mahom zakrivenih, lelujavih postura, u neodređenom prostoru i vremenu (Žena, 2011.). I kad su prikazani u grupi, njihova je interakcija minimalna, iako bi baš takvi - impersonalni - mogli biti i svačiji srodnici i svačiji potisnuti dvojnici. Nalik snoviđenju. Ono što im je također zajedničko, a ukazuje na specifičnu karakteristiku svih radova je zamućenost planova koja oblikuje meku, gotovo mjehurastu atmosferu. Isprva eterični omotač djeluje umirujuće, poput anestetika. Svakodnevnu analogiju pronalazimo u upotrebi vizualnih ili zvučnih kodova u javnom prostoru, s ugađajućom namjenom, npr. pozadinska muzika u trgovačkim centrima koja maskira disonantnu buku i raspršuje nelagodu i napetost. Svrha je ne toliko podizanje raspoloženja, koliko prevencija izražavanja neraspoloženja i negodovanja. Povijesno izvorište možemo prepoznati u studijama programiranja ponašanja putem progresije stimulusa, poput Muzaka u tvornicama koji omogućuje usputnu relaksaciju kako bi se više radilo, odnosno primjerenije današnjem, postindustrijskom okruženju, kako bi se više konzumiralo.
Govorimo o sustavu prikrivene optimizacije tijela i njegovih psihofizičkih granica, odgađanju
umora i istiskivanju nepoželjne energije, koji u različitim kontekstima poprima drugačija
obličja, ...dajući iluziju demokratskog prostora i neograničenog izbora.[2]
Za razliku od standardiziranih recepata dobrog raspoloženja i soft pripravaka potrošačke kulture, Mirnini su radovi zasnovani na procesima deidealizacije i podrivanja iluzionističkih okvira, na metodama udvajanja vizualnih kodova i kontrastiranja stvarnosnih razina u kojima je zavodljivu ikonografiju nemoguće razdvojiti od psihotičnog efekta. Omamljivanje čula izloženo je kao drugo ime za uvjetovanje percepcijskih i spoznajnih procesa. Raspuhuje se maglovita retorika sladunjavih emocija. Iza poravnavajućih reality-paravana navire životna uprljanost, tenzije, podrhtavanja, neprimjerene primisli i želje... Kako Rosa Menkman piše o estetici glitcha, u analognim medijima bliskoj statusu smetnje ili šuma kao remetećeg viška, Kada je navodno transparentno sučelje oštećeno, promatrač se suočava sa prazninom značenja..,[3] s pukotinom u naoko uređenom redu stvari koja priziva potrebu za otklanjanjem. Ali i neopoziv moment sumnje u samorazumljivost pravila igre.
Ksenija Orelj
[1] Više, http://stari.kontejner.org/age-of-happiness--age-of-depression
[2] Usp. http://www.cabinetmagazine.org/issues/7/min.php. O odnosu zvučne kulise, psihologije i marketinga u telefonskoj komunikaciji, usp.,http://radio.hrt.hr/ep/glazba-za-cekanje/101764/
[3] Usp., http://networkcultures.org/_uploads/NN%234_RosaMenkman.pdf