Bolski krajolici
Vilim Svečnjak
Vilim Svečnjak rođen je 12. srpnja 1906. u Zagrebu. Obitelj se 1908. preselila u Čabar (Gorski kotar) gdje je otac otvorio fotografski atelijer. Po završetku osnovne škole u Čabru, kao privatni đak, položio je dva razreda na sušačkoj Realnoj gimnaziji. Godine 1920. nastavio je školovanje na Realnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1927. upisao je kiparski odjel na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji kod R. Valdeca i F. Kršinića. Te je godine zbog ilegalnog rada prvi puta uhićen. Na slikarski odjel prešao je 1929. Nastavnici su mu bili: M. Vanka, V. Becić, T. Krizman, Lj. Babić i M. Tartaglia. Diplomirao je 1933. Nakon Akademije studirao je u Parizu kao stipendist francuske vlade. Bio je član grupe Zemlja, grupe Napredni hrvatski umjetnici, jedan od utemeljitelja grupe Mart, utemeljitelj grupe Ars. Utemeljio je ljevičarski Pučki teatar u Zagrebu (1931.), ULUH-a u Rijeci (1946.) te Galeriju likovnih umjetnosti u Rijeci (danas MMSU, 1948.) koju je vodio do 1951. Radio je kao redatelj u karlovačkom kazalištu i kao scenografu HNK-u Zagrebu, kao predavač likovnog odgoja na sušačkoj gimnaziji i kao nastavnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Na Krležin poziv preuzeo je 1951. dužnost glavnog urednika za ilustracije i opremu enciklopedijskih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Pisao je likovne kritike za Vjesnik i Borbu. Bio je predsjednik LIKUM-a (1955.-1957.), predsjednik Zagrebačkog centra Europskog društva kulture za Hrvatsku (S.E.C.) te član Hrvatske akademije zna nosti i umjetnosti. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1978.), Nagrade AVNOJ-a (1982.), Nagrade grada Zagreba (1988.). Umro je u Zagrebu 3.6.1993. godine.
Bolski krajolici
Vilim Svečnjak je krajoliku posvetio najvći dio svoga opusa, svoje najsuptilnije i najiskrenije likovne misli. Osobito su bolske vizure pobudile u njemu onu unutrašnju energiju koja drži na okupu, iz koje su proizašli magični svijetovi i neiscrpne mogućnosti interpretacije. U bolskim krajolicima je našao idealan okvir za iskaz svoga stava prema boji, svoje složene i osjetljive slikarske osobnosti i svog pravog slikarskog temperamenta.
Podjednako su snažni krajolici koji su nastali u dahu, hitrim potezima kista, u zamahu geste koja je ispisala nemiru krošnjama, uzburkanost mora i neba, dramatične ritmove (odraze njegovih unutrašnjih uzbudenja) i oni mirni, staloženi, ravnih obzora i snovitih kuća utonulih u san. Oni s oblicima kao isklesanim, tako čvrsto usađenim u prostor, tako sezanovski strogih kompozicija, i oni gotovo puteni, fini poput svile, maglenoplavih ozračja, lazurne lakoće, rafiniranih lirskih likovnih inspiracija, impresije iskazane u nijansama tonova. To su te Svečnjakove samosvojne staze u pejzažnom slikarstvu. Stvorene za čovjeka.
Polazio je od fenomena prirode i zapisa prvog dojma. Zatim bi odredio stilski iskaz u kojemu bi uskladio objektivno viđenje i subjektivni doživljaj: morfološke osobitosti, kromatska suglasja, strukturu, ritmove i duhovno ozračje. S lakoćom je nalazio nove situacije. Privlačile su ga vedre rasvjete, ali i sumorne i olujne napetosti. Negdje bi zgusnuo i sažeo, negdje oslobodio viziju do ekspresije, negdje bi stvorio profinjenu lirsku situaciju, mističnost trenutka i savršeni mir u jednostavnosti i skladu oblika i boja. Njegovi su krajolici tematski uokvireni, ali formalno uvijek novi i nepredvidljivi, pogotovo u kromatskim registrima, sudaranjima i sučeljavanjima boja. lsta čvrsta arhitektonika, ista konstruktivna rješenja, napete dijagonale, horizontale i vertikale, tek poneki novi ton ili novo prosijavanje svjetla čine novi ugodaj, različit od slike do slike.
Zasebna i osobito važna tema ovih krajolika je boja, istančani kromatski odnosi. Žarki kolorizam, raspjevan, radostan, uzbuden u širokom i zanosnom stvaralačkom zamahu, obilježava gotovo sve bolske motive. Ponegdje sve gori: fasade kuća, nebo, tlo, raslinje, more. Boje su se otvorile, rasprsnule, zaplamtjeli su oranži i ultramarini, razigrali se smjeli ritmovi i međutonovi. No, postoje i oni zeleni i plavi odjeci koji gase vrelinu oranža, žutog i crvenog. S jedne strane jarko crvenilo, s druge hladno zelenilo. Uživanje u boji i ljepoti. Muzikalnost podignuta na razinu bogatih tonalnih raspona, osobito zelene i plave boje. Virtuozna ruka majstora uspijevala je disciplinirati oblike kuća, čempresa, mora, neba, ali je boja u ovim krajolicima bježala od svakog racionalnog sputavanja. lskazana je u funkciji kolorističkog strukturiranja motiva, ali i u snažnom pulsiranju i unutrašnjem naboju, u svoj svojoj vitalnosti, žestini i prkosu. Treba pogledati bolske prizore za nevremena, pravu euforiju majstora kojemu potez leti, a boja žari. S novom ekspresijom i senzibilitetom umjetnika koji hitro reagira na mijene svjetla, ritam prirode i život sam. Radi se o emotivnoj ekspresiji koja je proizašla iz dubine njegova osjećanja svijeta.
Ove zvučne orkestracije bolskih motiva nisu nabrajanje detalja u prirodi, već vizije prirode u kojoj najintenzivnije doživljavamo prostor. Važno mu je bilo naglasiti prostor, iluziju treće dimenzije. Ostavljao je prepoznatljivost i fitljivost motiva, ali s tragovima vlastite slike svijeta, svog unutrašnjeg misaonog i poetskog hoda. Uvijek u samoj biti. Svaka pojedinost ima svoj smisao i razlog, prije svega u gradbi cjeline. Sve se čini razumljivo i logično, jednostavno posloženo i prirodno, a radi se zapravo o vrlo suptilnoj stvaralačkoj imaginaciji, o dubokoj promišljenosti i dugom iskustvu, o umjetničkoj osobnosti i nemirnom duhu koji je tražio i nalazio odgovore na sva likovna pitanja. Radi se, naposljetku, o stvaralačkom činu u kojemu su činjenice pojavnoga svijeta čvrsto definirane, ali je vizija krajolika ostala subjektivna. Dina Formaggio, ugledni talijanski kritičar, filozof i pisac, s pravom je svrstao Svečnjaka u red najvećih umjetničkih figura svoje zemlje, prozvavši ga velikom osobnošću europskoga slikarstva dvadesetog stoljeca. Bolski ciklus krajolika spada u najpoetičnija djela čitavog njegovog slikarskog opusa i nalazi se na samom vrhu njegovih slikarskih ostvarenja.
Branka Arh