Dijalektika unutarnjeg
Dragana Kružić
Dragana Kružić rođena je 9. 4. 1971. u Negotinu. Prva likovna znanja i vještine stječe u likovnoj radionici Lirac u Crikvenici, a 2005. upisuje se na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci - smjer slikarstvo. Za vrijeme studija intenzivno sudjeluje u radu fakulteta kroz stručne i organizacijske aktivnosti. Dobitnica je Rektorove nagrade 2010. godine, a u razoblju od 2008. - 2010. ulazi među 100 najboljih studenata Hrvatske izabranih u okviru godišnjeg projekta Top stipendije za top studente u izboru tjednika Nacional. Sudjelovala je na više od 20 skupnih izložaba u Rijeci, Crikvenici, Novom Sadu i Banja Luci, a 2011. prošla je strogu selekciju žirija za 46. Zagrebački salon posvećen primijenjenoj umjetnosti i dizajnu, izlažući rad u Gliptoteci HAZU. Živi i radi u Crikvenici.
Dijalektika unuternjeg
Dragana Kružić, zakoračila je u prostor samostalnog kretanja unutar pozornice vizualnih djelovanja, nakon otvorenog i nesebičnog ulaganja u izazove i zadatke koje je pred nju postavio zagonetni svijet studija umjetnosti. Eksperimentirajući raznim materijalima, formatima i medijima, okušala se velikim izazovom i ambicioznošću, ne odustajući od namjere, promisliti i izvesti nadahnuće uvijek vlastitog uvjerenja. Njezine preokupacije imaju potrebu argumentirati svrhu i razlog, postavljati ih u odnose uzroka i posljedice, a proizlaze iz koncepcije neprestanog propitivanja i preispitivanja egzistencije umjetnosti, osobnosti i društva.
Najnoviji rad koji predstavlja, naslovljen kao Dijalektika unutarnjeg, izvor je i reakcija, kojom se referira na sveprisutni utjecaj medija, nepregledne potoke informacija i intriga, grotesknih i nasilnih scena iz okruženja, potrošačkog - materijalističkog društva, društva spektakla, kulta ideala o čovjeku. Dijalektika oprečnosti prožeta je u svim slojevima, pa tako razloge kao što su nesnošljivost prevodi u stvaranje, bol u kreativnost, vrisak u tišinu, boju u ne boju, osjećaj u materiju...
Polazi te iznalazi u apstinenciji ili pokušaju da se apstinira jer... iako s namjerom izolirana od medija, u potpunosti se ne može izolirati i od društva u kojem egzistira, pa informacije na posredan ili neposredan način ipak ponovno dolaze do nje... (D. Kružić). Probijajući zadanu fikciju, mentalna buka koja nastaje od silnih informacija reflektira u suprotnost, bijeg, potrebu za barijerom i pročišćnjem. Zato, buku nadjačava bukom.
U svom radu koristi drvene plohe u dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim konstrukcijama, kao objekte, na kojima intervenira bušenjem i probijanjem, hrpama i jatima čavala. Fizički prodor u drvenu podlogu metaforički je proboj u njenu dušu i energiju i predstavlja intimnu i snažnu komponentu dubokog osjećanja, spoznaje o laži i istini, želji i bijegu, važnom i nevažnom, o izgubljenim vrijednostima, manipulaciji i patvorini, jer... stvarni sadržaj poruka zapravo više nikome nije važan, jer više nitko ne vjeruje ni u što (D. Kružić).
Armature snage personificirane su u izdržljivosti, umrežene u nakostriješene prostore struktura i crteža... prkose i lelujaju. Bijela sugerira prazninu, auru, nultu točku, predah, pročičćenje. Nastaje titrava, nemirna povšina, gledana iz različitih vizura, stvarajući uvijek nove multiplikacije nemira. Dijalektika dominira i u gomili i u praznini...
Koketiranje u unutarnjim prostorima autoričine vlastite intime nagovještava fenomenologiju skrivenog. Zavirujući u njih poput voajera, zamjećujemo šiljcima probijene prostore, koji destrukcijom grade novu konstrukciju. Simultana dijalektika lzvanjskog i unutarnjeg, otvorenog i zatvorenog, privlačnog i odbojnog, projicira stanje neizvjesnosti koje se upravo događa i u stvarnosti.
Dvije krajnosti dvaju principa, potpuno oprečnih, sjedinjene su u artificijelni prostor i galerije i objekta, gdje jedan pokazuje vanjštinu koja nastoji biti dopadljiva, a drugi unutrašnjost koja ne oklijeva biti ono to jest.
Emilija Duparova