Premošćivanje vremena
Izabela Peculić Stančić
Izabela Peculić Stančić rođena je 1967. u Rijeci. Diplomirala na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1992., na Odjelu likovne kulture s izbornim kolegijem grafike. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka od 2001. i HZSU-a od 2011., sa statusom samostalne umjetnice. Voditeljica je likovne radionice W-atelier pri Udruzi Art&Fun. Sudjelovala na mnogim skupnim i samostalnim umjetničkim projektima. Radovi joj se nalaze u zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, te mnogim privatnim zbirkama. Aktivno sudjeluje u afirmaciji likovne kulture kao slobodne aktivnosti u suradnji sa galerijama i muzejima u svrhu posjeta i izvođenja umjetničko likovnih radionica.
Premošćivanje vremena
Vizualni likovni govor Izabele Peculić temeljen je na nepredvidivim kombinacijama elemenata koji tek u kontekstu cjeline postaju potpuni, čitki i logični. Ne slaže isječke stvarnosti, ne gradi konstrukciju. Autonomnim elementima kompozicije razlaže vlastitu prostornost misli sa željom da sebe i stvarnost i život shvati kroz kreativni čin.
Izložba pod nazivom dOM nosi dva odvojena likovna postupka: prvi je meditativni, drugi opredmećuje ideju. Radi se o suočavanju kreativnih misli, one prije deset godina s onom nakon deset godina. U istoj temi sabire to prije i sada, to svoje desetgodišnje stvaralačko iskustvo, vremenski razmak od kreativnih početaka do sadašnjih likovnih promišljanja. Ideja izložbe je - pojasniti likovne početke, sagledati što se tada događalo, što joj znači prije i sada, može li prizvati i racionalizirati primarni doživljaj, može li premostiti taj međuprostor u kojemu su se dogodile druge i drugačije slike i može li danas zaokružiti ideju.
Izabelin dOM nastao je baš kao što nastaje dom, slaganjem najintimnijih i najosobnijih trenutaka i stvari. Po dvije slike u paru, razvijaju priču u dvoje. Iste u crtežu, drukčije u detalju. Male samostalne senzacije, sve u geometriji, krugovima, trokutima, pravokutnicima. Prostor slike komponira discipliniranim aditivnim postupkom. U kombiniranju različitih elemenata slijedi untrašnju misao koja stvara novu realnost slike. Unutrašnja misao uspostavlja osjećaj slobode u slaganju postojećih oblika i kombiniranju njihovih suodnosa, provocira uvijek nove situacije, kombiniranje oblika nema kraja. U brojnim varijantama isti motivi rezultiraju drugačijim pričama. Kao u životu.
Slika je svedena na dezen. Tek kad se oko fokusira na detalj, otkrivaju se elementi koji čine dom i život u njemu. Mjesecima je radila kolaže (originalne uzorke), sama ručno izrezivala kvadratiće, kružiće, trokutiće. Sporo i promišljeno. Likovni postupak minucioznog rezanja je u službi specifične meditacije kao razloga stvaranja, kaže autorica. Najbitniji joj je bio proces rada u kojemu nije razmišljala o rezultatu, jednostavno se uživljavala u ritam rada, kao pri izradi goblena. Dakle, radovi su nastali u radnoj meditaciji, u užitku preciznog ručnog izrezivanja malih segmenata iz raznih novina i časopisa, lijepljenja na podlogu i slaganja cjeline, ocrtavanja bijelim tušem, u čaroliji strukturne igre koja podstiče meditativna iskustva i u kojoj svaka mala sličica može funkcionirati samostalno. Nakon postupka skeniranja i uvećavanja nastalih predložaka, slijedio je grafički postupak otiskivanja na platnu.
U novoj cjelini trebalo je provjeriti što je ostalo od onoga prije. Prvotni dom je samo prividno nestao. Ostala je ključanica, najmanji element kuće. I baš taj najmanji element omogućuje prodor u drugi i drugačiji prostor. Omogućuje i nastavak likovne priče od prije deset godina. Pedeset elemenata u formi otvora za ključ (dvadesetpet transparentnih objektića izrezanih u fiberglasu i dvadesetpet objektića s odrazom ogledala) u Izabelinoj percepciji postoje kao dobri duhovi kuće. Oni lebde pa je sav prostor galerije podređen njima. Kad se dvije plohe ogledala približe, dobiva se efekt beskonačnoga umnožavanja i preobražavanja prostora jer forme ključanice upijaju i elemente ranijih slika i sav prostor oko sebe. Priča o domu se, dakle, nastavlja u šarenijem i pokretljivijem izdanju. Statičnost ranijih radova prerasla je u prostornost i aktivnost transparentnih ploha koje odražavaju, u kojima često ugledamo i vlastito lice. Pogotovo djeluju zbunjujuće na svjetlosti koja naglašava ideju razbijenosti, pokretljivosti i umnoženosti fragmenata i daje dojam žive i šarene zbiljnosti.
Ne može se unaprijed predvidjeti što }e se dogoditi na izložbi, kakva interakcija trenutka. Na stolu s papirićima i škarama, svatko od posjetitelja može složiti svoj dom, pronaći svoga dobrog duha, obući ga, dati mu konačni oblik prema vlastitoj imaginaciji. Tako izložbu ostvaruju svi zajedno: i umjetnik i vrijeme i prostor i ljudi u njemu.
Branka Arh