Samotne putnice vremena
Zlatko Prica
Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. godine u Pečuhu gdje je završio prvi razred osnovne škole, potom se doselio s roditeljima u Zagreb gdje je završio osnovnu školu i Drugu klasičnu gimnaziju. Godine 1941. priredio prvu izložbu u Umjetničkom paviljonu (Zagreb). Godine 1943. pridružio se partizanima na Žumberku. Djelovao je u kulturnom umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. U Topuskom je, zajedno s Edom Murtićem, litografijama ilustrirao Goranovu Jamu. Nakon rata vratio se u Samobor, boravio kraće u Parizu (1948.), Indiji (1952.), Brazilu (1954.) i Londonu (1957.). Njegovi slikarski ciklusi i mijene nižu se na tragu konstrukcije i strukture: Samoborski ciklus do 1957., Plodovi zemlje od 1957. do 1969., Ljudi i plodovi i Anatomije prirode od 1969. do 1971., Tarski ciklus od 1969. do početka devedesetih, Opatijski kišobrani od 1993. do 1999., ciklus Žena 1999. do 2003. Tijekom šest desetljeća gradio je slike, crteže i grafike nesvrstive u trendove. Redoviti član HAZU. Počasni građanin rodnoga Pečuha i Samobora. Preminuo je u Rijeci, 2003.
Samotne putnice vremena
Život ima dvije strane: onu koja je svečanost i onu koja je tragedija. (Z. Prica)
Baš negdje između, na onoj iracionalnoj niti koja izmjerljivu stranu života miri s neizmjerljivom iluzijom, nastaje kantilena koja nosi sva glazbala na slici. A skladao ju je umjetnik u svojoj najdubljoj dubini, najstrožom mjerom prema sebi i stvarima. Čini se, dva su kretanja u prostoru, jedno u dubinu, drugo prema svjetlosti, jedno koje uprizoruje bol i drugo koje poziva na život. To što gledamo kao likovnu činjenicu, obojenu plohu, crtež, oblik ili tektoniku, zavezano je iznutra, u Tarskom ciklusu na razini dramatične simbolike, u Opatijskim kišobranima na razini snažne senzacije trenutka, u njegovoj zadnjoj cjelini Žene na razini dubokog egzistencijalnog nemira.
Ženska figura, glavni i trajni ikonografski čimbenik njegove slike, interpretirana je osebujnim jezikom moderne, ali i iskustvom življenja. Ona je zapis neke banalne poveznice s predmetnim svijetom, nekog trenutka slučajnosti i nepredvidljivosti pa izmiče bilo kakvoj prepoznatljivosti, ali grč u ruci, lice pritisnuto tugom, začuđeno i nijemo pred postojanošću stvari i pred velikim praznim prostorom, odaju tjeskobu. Ove zarobljenice dubokih daljina i visokih obzorja, širokih ploha i čvrstih omjera, ove samotne putnice vremena duboko uvjetovane sjećanjem, prizivaju nešto od iluzije i sna. Rukama stišću kišobran ili buketić cvijeća (atribute stvarnosti) da sve ne postane privid, i život i svijet. Prica je ovaj puta načeo temu tišine i šutnje, to što majstori japanske no-drame zovu "smrznuti ples". Pogledajmo samo oči: daljina i samoća i neka naslućena datost pretaču se u rezignaciju. Tako gledati znači prihvatiti činjenicu da život niče iz dubokih rana.
No, neće Prica u intimizam. Njegovi su interesi izvan prisnosti, izvan osjećajnosti pa i izvan intelektualizma. On je bio motritelj svakidašnjice, njegovi su sadržaji bili životni. O sebi je govorio samo onoliko koliko je smatrao potrebnim, ali slikarstvu je dao sebe cijeloga znajući da neke prostore svijesti može izraziti samo slika. I do kraja je jednako odlučno, dosljedno i ponosno koračao prostorima koje je strogo ogradio kao svoje, u tisuće radova govoreći i o egzistenciji pojedinca i o smislu stvaranja i o punini ljepote i svijeta.
Ovi stvaralačkom strašću oslikani trenuci stvoreni su bojom, onom prkosnom i smjelom koja se rasprostire izravnije i otvorenije nego do sada, koju orkestrira od najhladnijih dubina do najzvučnijih visina priređujući (prema Delacroixovoj definiciji boje) svečanost za oko, ali ono na samome početku utemeljeno nagnuće ekspresionizmu u ovim će radovima izgovoriti njegov najdublji emotivni ulog.
Često je neka pojedinost odlučila o svemu. Često je jednim jedinim potezom ili tonom povezao sve likovne činjenice da bi crtež, boja i oblik pulsirali jedinstvenim i nedjeljivim ritmom. Ili je iznenada iskoračio u sasvim različiti stilski prostor pa ugledamo sažeto dešifriranu ideju slike: obojene pruge kao nezavisni dodatak i prisna veza s novom apstrakcijom nose značenje važne vizualne informacije o smjeru kretanja, o skali boja, o ritmu, o silnicama skupljenim u jezgri iskaza. Slika kao dvodimenzionalni prostor živi u nepomućenom redu i skladu, izmirena osjećajno i razumski, sve po mjeri klasičara. Jaka unutrašnja konstrukcija usmjerava na bit stvari, na one estetske vrijednosti koje su lišene subjektivne emotivnosti. Ponegdje je rezao oštrinom poteza, ponegdje je propitivao oprezno i meko, kako u kolorizmu, tako u grafizmu. Duboko uvjeren da ljepotu nosi sklad odnosa.
Njegova slikarska uvjerenja oduvijek su temeljena na objektivnim načelima, njegovo likovno promišljanje i govorenje stroge je racionalne gradbe, na razini vidljivog i predmetnog, ništa od gradbenih elemenata nije izmišljeno, ali ono neraspletivo upleteno u podtekstu slika, ona bethovenovska muka i osamljenička kontemplacija koja sabire upitnike o smislu i tjeskobi, ono učvoreno u egzistencijalnom grču kao najdublji ulog vlastitog mučnog proživljavanja tegoba života, izbija ispod površine pravila i zakonitosti kao bolna ekspresija. Bez toga se dalje nije moglo.
Pricin udjel u suvremenoj hrvatskoj i europskoj umjetnosti sasvim je poseban. Bio je impozantna osobnost. Dostojanstveni branitelj svoje kreativne i moralne samostalnosti. Nadaleko prepoznat tumač slike i slikarstva. Kada se čini da je suvremena umjetnost prohodala svim putovima i potrošila sve svoje mogućnosti, ovaj čudesni majstor slike i u poznim je godinama života iznenadio nekim novim proplamsajem stvaralačke vatre i neočekivanom invencijom.
Branka Arh