Sapinjanje vremena i prostora
Egon Hreljanović
Egon Hreljanović rođen je u Rijeci 1951. Prva fotografska iskustva stekao je od oca Viktora. Kao član riječkog fotokluba Color, prvi puta izlaže 1969. Do danas je izlagao na više od stotinjak izložaba u zemlji i inozemstvu, od toga četrnaest puta samostalno. Godine 1984. profesionalno se posvećuje fotografiji zaposlivši se u reklamnoj agenciji OZEHA kao fotograf i propagandist. Godine 1986. primljen je u Zajednicu umjetnika Hrvatske (danas HZSU), te prihvaća slobodnu profesiju kao svoje trajno opredjeljenje. Od 1995. član je i HDLU-a Rijeka.
Bavi se reklamnom fotografijom u turizmu i industriji, te primijenjenom fotografijom u oplemenjivanju javnih prostora. Autorske je fotografije objavio u mnogim periodičkim i monografskim publikacijama. Surađuje s ustanovama čija je djelatnost očuvanje kulturne baštine te je tako, uz ostavštinu svoga oca, stvorio bogatu foto arhivu i od zaborava sačuvao brojne spomenike kulture i umjetnička djela.
Sapinjanje vremena i prostora
Hreljanovićeva jedra napinju bure i refuli. Poznat je njegov vizualni govor fragmenata izdvojenih iz cjeline, osamostaljenih i postavljenih u red koji iskazuje realnost motiva, ali u krajnjoj percepciji gledatelja konkretni detalj pronalazi vlastite putove prema cjelovitosti. Nešto moćno i snažno događa se na ovim fotografijama. Kao sapinjanje vremena i prostora. Ili kao plovidba nade. Ili kao doticanje sudbine. Pozivaju na avanturu preko velikih daljina, izvan okvira, onih stvarnih i onih zamišljenih. U sebi nose jednostavnu i čitku simboliku života.
Ova njegova nova tematska cjelina svojevrsni je rezime dosadašnjeg rada: jedra su generirana iz njegovih fotografskih struktura kamena i fasada, minimalističkih strukturnih formulacija, ali posebice iz cjeline fragmenata leptirovih krila. Još se sjećamo izložbe fotografija na otvorenom prostoru u Prirodoslovnom muzeju u Rijeci (2008.) kada je fragmente leptirovih krila otisnute na prozirnoj foliji razapeo ponad glava motritelja i vinuo ih visoko u prostor.
I njegova jedra prizivaju pogled gore. To je kretnja koja nadilazi trenutak stvarnosti pa se čini da sve plovi: i jedrilica i more i nebo. U toj nestvarnoj plovidbi možemo izmišljati i zamišljati, nizati želje i daljine. Na tragovima naših zamišljaja bogati se ljepota.
Kao i do sada, jasan je Hreljanovićev pogled prema disciplini geometrije, odlučnosti sinteze i estetskoj naravi stvari. Njegova likovna misao je poslušna i disciplinirana, koncentrirana na precizne odnose. Njegova su jedra zategnuta na podlozi plavetnog neba, sapeta vertikalama jarbola i dijagonalama sartija, ozbiljna, kontrolirana i organizirana od unutrašnjosti prema rubovima ili od središta prema van. Voli centrirati, određivati sredine stvari, silnicama dati polazište ili uvirište pa se energije ne rasipaju na rubnim mjestima. Ne zanima ga sadržaj. Zanima ga pokret pa u međuprostore ubacuje kretnju. Time postiže dojam slobodnog lebdenja u prostoru, kao u cjelini leptira. Ali ponajprije, poput arhitekta, provjerava statiku stabilnost fotografije. Onaj tko poznaje njegov fotografski rukopis, zna da je svejedno kako fotografije gledamo, u horizontalni ili u vertikali. Važno je skupiti rascjepkanost formalnih elemenata da cjelovitost ne izmakne oku.
Na nekim fotografijama čista podloga neba u pozadini zbivanja otvara prostor plave beskonačnosti. U odnosu na zbilju neba, jedne linije prate romboidne i trokutaste strane fragmenata, druge vertikale jarbola. Izmjenjuju se njihovi razmjeri, razmaci i doticaji, njihova simetričnost i njihova asimetričnost. U sugestiji strukturnog gibanja uzdižu se u metafizičke visine, u prostore duha i neograničenih daljina. Tek se pri vrhu sapetih sartija ostvaruje napeta linearna igra, isprepletenost linijskog tkiva. Tu je potrebno doći blizu detalju. Tu se razrješavaju linijski odnosi, odmjeravaju misli i osjećaji, prizivaju optičke iluzije. Tu se iskazuje suština stvaralačkih misli i ističe autorski pristup umjetničkoj fotografiji. Ta mjesta nose onaj kreativni naboj po kojemu njegova fotografija postaje sredstvo ekspresije i djelo stvaralačkog duha. Kolorističke odnose određuje registracija triju boja: bijele, plave, sive. Plava pozadina neba funkcionira kao poetski trag.
Nije teško iščitati autorske osobitosti Hreljanovi}eve fotografije: iznimnu zanatsku vještinu, čistoću pogleda i jasnoću kadra te racionalni red kao rezultat perfekcionizma i vrhunskog estetskog doživljavanja stvarnosti. Fragmentiranim sustavom oblika ostvaruje dijalog s apstraktnim geometrizmom i strukturalizmom. Tako naglašava likovna značenja u mediju fotografije. I dok nas vodi kroz slikarske strukture svoje fotografske priče o jedrima, više osjećamo nego gledamo snagu metafizičke ljepote i sklada.
Branka Arh