Sirovo ili kritika običnosti, trivijalnosti i banalnosti života
Sanja Švrljuga Milić
Sanja Švrljuga rođena je 4. siječnja 1959. u Zagrebu. Diplomirala je 1985. likovnu umjetnost, odjel grafike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, u klasi prof. Josipa Butkovića.
Godine 1988. stručno se usavršavala na École Nationale Supérieure des Beaux –Arts u Parizu, u klasi prof. Ricarda Licate. Izlagala je na 37 samostalnih izložaba i na brojnim skupnim izložbama (oko 180 ) u zemlji i inozemstvu, a za svoj rad je višestruko nagrađivana.
Članica je Metal Guru-a (umjetničke frakcije Labin Art Express-a) i voditeljica galerije Lamparna. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Sirovo ili kritika običnosti, trivijalnosti i banalnosti života
Poznata nam je geneza Sanjinih slika: ideje nalazi u sadržajima iz mas-medija, stripova, autističnih reklama, tehnološke komunikacije i zabave, iz niza besmislenih informacija koje su postale mjerila naših života. Idejni koncept najnovijeg ciklusa slika, prema riječima autorice, temelji se na teoriji Jeana Baudrillarda prema kojoj svijet gubi realan smisao i egzistira samo kao dio hiperrealnosti, a medijske simulacije realnosti (Big Brother show, TV sapunice, zabavni parkovi, trgovački centri i potrošački rajevi), kao i ostali izleti u idealne svjetove postaju življi i uvjerljiviji od same realnosti i tako postupno uspostavljaju kontrolu nad mišlju i ponašanjem pojedinaca.
Dok sastavlja svoj vizualni vokabular, bira one situacije i likove koji joj omogu}uju kritiku i zauzimanje stava. Pretvorba se događa samo onda kada predmet, riječ i misao postoje na razini imaginacije. Sve postaje jasnije kada njene željezne slike pod nazivom Sirovo sagledamo kroz zbiljnost sve dublje krize međuljudskih odnosa i sve beznadnije ljudske obespravljenosti i neslobode.
Njeni likovi (neuništivi leteći superheroji, neranjivi stripovski junaci, idealne kućanice, žene - seksualni objekti) nose čitavi splet zamršenih aluzija. Snažna dijagonala revolverske cijevi na slici Flykiller (2011.) sugerira agresivnost, brzinu i zvuk, jaku napetost i strast. Ovo ubilačko sredstvo na njenoj slici poprima prizvuk fetiša izuzetne moći i erotske simbolike (crvena isprekidana linija usmjerena je prema ženskom liku s maskom preko očiju, direktno u njene žarko crvene usne razmazane šminkom. Na slici Sirovo 2 (2011.) okomito zavarena šipka ima ulogu linijskog elementa koji vodi u središte prizora usmjerujući pozornost na glavni motiv - žarko crvene usne utisnute su u strogi oblik četvorine. Tu je erotičnost svedena na jeftini predmet i običnu dekoraciju, ali slika posjeduje puninu i sažetost, udarnu snagu i vitalnost.
Najjači aspekt njenih slika je ironija. Seksusalnost simbolizira stripovskom igrom, bljeskom revolverskog hica. Tako ona, namjerno odmaknute osjećajnosti, izgovara svoj ironični komentar na komercijalnu erotiku suvremenog društva, na duh industrijske civilizacije lišene subjektivne emotivnosti, na mehaniziranu svijest našega vremena, ali i na neke duboke procjepe i raspuknuća u biću. Dvosmislenost njene vizualne ekspresije traži pojašnjenja, angažman iščitavanja, poznavanje povijesnih stilova i suvremenih likovnih misli, prisiljava nas na preispitivanje sebe i svijeta u kojemu živimo.
Važna joj je dobra ideja. Kada je naše, više je ne ispušta iz ruku. Sve dok ne otkrije kako će kritiku običnosti, trivijalnosti i banalnosti života, asocijacijama iz kojih proizlaze efekti senzacije, šoka i paradoksalnih situacija, podignuti na razinu umjetnosti. Njezina slika poprilično je udaljena od konvencionalnih koncepcija u slikarstvu. Logikom konstruktivističke zamisli suočava odnose trodimenzionalnosti i plošnosti. No, ne inzistira na afirmaciji formalnih odnosa niti je zanima status forme. Moglo bi se reći da su ove željezne slike neka vrsta spljoštene skulpture koja je nastala izravnim zavarivanjem i montažom metalnih dijelova i koja se upravo u toj formi razvija slobodnije, slojevitije i vitalnije. Već gotovi industrijski produkti koje boji u tamno, postaju okvir i podloga za slikarske i grafičke intervencije. Boja okvira je tamna, gotovo crna pa se to i ne može shvatiti kao oslikavanje nego kao planirani način pojačavanja dojma materijalnosti. Ni oblici ni materijali nisu skrivani niti zamagljivani kontekstom. Zavarene šipke kao linije energije razvijaju posve vlastiti jezik ritmova u prostoru. Rešetkaste strukture zavarenih ploča koje čine okvir, daleki su dozivi rešetkastih struktura Roya Lichtensteina.
Odvažnost, inventivnost, nekompromisnost i nesvakidašnja sposobnost zapažanja ludosti suvremenoga svijeta karakteriziraju ovu njenu stvaralačku cjelinu. Način na koji ona povezuje, sjedinjuje, slaže materijale mas-medija i pop-kulture, osobite jezične igre i zapisi kojima dopunjuje i proširuje sadržaj, elementi koje izvodi iz pop-arta u njenoj umjetničkoj koncepciji nose izuzetnu stvaralačku energiju i sposobnost domišljenog i inteligentnog razrješavanja likovnih problema i odnosa. Baš su željezne slike iskristalizirale njezin umjetnički identitet i njezin najosobniji izričaj.
Branka Arh