Sunce od čera ili zaigranost ozbiljnošću života
Vjekoslav Vojo Radiočić
Vjekoslav Vojo Radoičić rođen je 1930. u Požegi. Slikar, grafičar, illustrator, kipar. Član HDLU-a Rijeke i Zagreba, član Verein Bildenden Künstler Östereich. Prijatelj i suradnik s velikim austrijskim arhitektom i slikarom F. Hundertwasserom. Izlagao u zemlji i svijetu na više od 170 samostalnih izložaba. Autor pedesetak kazališnih scenografija, tekstova za djecu i mlade, ilustrator brojnih knjiga. Dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Godine 2002. nominiran za prestižnu svjetsku nagradu J. Ch. Andersen (Mali Nobel) za dječju ilustraciju, a 2006. za The Astrid Lindgren Award za ilustraciju i tekst. Dopbitnik Nagrade Grada Rijeke, odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik Nagrade V. Nazor i Nagrade Grigor Vitez.
Sunce od čera ili zaigranost ozbiljnošću života
Na pitanja o životu, Radoičić odgovara vrlo jednostavno: ostanite djeca, gledajte njihovim očima, vjerujte svijetu kako ga djeca vide. Ako treba pričati o sebi, neka priča bude iskrena, prisna i vedra, ispričana s osmjehom na licu, žarkim bojama, razigranim oblicima, gipkim valovitim linijama, makar one deformirale zbilju, makar zalazile u najosobniju tjeskobu i rezignaciju. Likovno-teorijskim interpretacijama upravo je neuhvatljivo kako postiže to da postupci nisu novi, ikonografske sheme i stvarni prostori u kojima se odvija priča nisu bitno mijenjani, a ipak zovu na ponovna iščitavanja. Već je davno prepoznata njegova samosvojnost, iznimni umjetnički identitet, jedinstveni radoičićevski mentalni sklop. Tonko Maroević je pisao o specifičnom iluzioniranju zbilje i istodobnom deziluzioniranju samoga likovnoga predmeta. Berislav Valušek je zaključio da Radoičićev osobni stil nema razvojnih faza, da je riječ o "bezvremenoj” umjetnosti… usidrenoj u svoju osobnost i samoniklost. Neopterećenost stilskom i formalnom prepoznatljivošću otvara mu slobodu u predočavanju životne zbilje, u kretanju onim predjelima (unutrašnjim i vanjskim) gdje prostori žudnje za ljubavlju i ljepotom revaloriziraju sve vrijednosti života, gdje se sve odvija između dvoje i sve postoji zato što postoje dvoje. Baš je taj kontekst važna podloga njegovim djelima.
Ni u najnovijim likovnim očitovanjima (cjelina pod nazivom Sunce od čera nastala od 2008. do 20012.) ne izlazi iz već definiranih koordinata svoga umjetničkog opusa. Veći dio slika nastao je na strukturnoj podlozi nađenih predmeta (drvene naplavine). Iščitavamo ih uzduž i poprijeko, u obliku, boji, liniji, strukturi i riječi. Istom pozornošću tretirani su svi dijelovi slika i objekata, ali teško se jednim pogledom mogu obuhvatiti sve sastavnice, okupiti svi pogledi odozgo, sa strana, frontalno, svi planovi i perspektive, asocijacije i misli. Nastojimo pronaći način njegova funkcioniranja, obrazac njegove kreativne igre raznorodnim razinama sugestije, kako gotovo metafizičkom ironijom i humorom referira uvijek nove podatke, kako jednostavno, iskreno, urođenim osjećajem za elementarno i primarno odabire predmete zbilje, kako ih prenosi u sliku i oblik zadržavaju}i istodobno njihovo doslovno i preneseno značenje. Ne postavlja si nikakve granice ni smjernice, zabrane ni kočnice, ne uspostavlja nikakav kompozicijski ključ, ali njegova transformacija stvarnosti, iracionalni raspored stvari i zaigranost ozbiljnošču života zahvaćaju duboko u ljudsko iskustvo.
Neiscrpna je riznica njegovih asocijacija, povezivanja, ispisivanja sjećanja, doživljaja, dosjetki i uspomena u kojima često i sami sebe nalazimo. Neobični brodovi plove njegovim morima: brod Pelegrina nosi zavičaje svih mornara, sve snove o daljinama i čežnje za domom, ali i konopce na kojima se suši roba nakon velikog pranja; na norveškom brodu Bãten som Tørker Fisk suši se bakalar. Na dugoj uskoj horizontali naplavne daske jedan prema drugome plivaju on i Sanja, dvoje zaljubljenih susreću se na pučini. Ribe nedvosmislenih aluzija imaju svoja imena (Nena, Koraljka) i značenja. U jednosmjernom bijegu od nevere stvaraju novu dinamiku, prisiljavaju pogled na kretanje izvan kadra te tako uvlače motritelja u iluziju, u igru privida i stvarnosti.
Ono što ne komentira slika, komentira autorova riječ. Zapisima se referira na pravo da maštamo, zamišljamo, vjerujemo u san, nadu, u dobro i pozitivno, u stvarnost koja ne postoji u stvarnosti, ali je potrebna za buđenja i uspravni hod: I nije sve u životu ravno; Vavik misli na nju; Nije došla: sigurno će sutra doći; Ljubav je čudna stvar; Svi su vapori partili. Kad svoje ukočene gole anđele, drvene objekte složene od plošnih dijelova (autor ih s podsmjehom naziva čednim ljudima) postavlja u prostor da bi lebdjeli slobodni od svih mogućih konvencija, teorija, pravila i značenja, žudi za onim vidom stvarnosti koji posjeduje ljepotu nestvarnosti, u kome je moguće prepoznati čudesnost ljubavi, ljudskosti i uzvišenih vrijednosti.
Branka Arh