U procjepu crnine
Edo Murtić
Edo Murtić, slikar i grafičar (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 1921. – Zagreb, 2005.). Završio školu za primijenjene umjetnosti u Zagrebu i potom upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. U Beogradu pohađao slikarski tečaj P. Dobrovića (1940. – 41.). Sudjelovao u NOB-u. Na oslobođenom teritoriju u Topuskom, zajedno sa Z. Pricom, tiskao litografije za Goranovu poemu Jama. Godine 1951. odlazi u SAD gdje upoznaje aktualne tendencije apstraktnog ekespresionizma. Pri povratku izlagao u Beogradu i Zagrebu ciklus slika Doživljaj Amerike. Ta je izložba izazvala kritičke polemike o slobodi stvaralaštva. Djela mu se nalaze u svim muzejima i galerijama država na području bivše Jugoslavije i u svjetskim likovnim središtima (Tate Gallery, National Galerie Berlin, Kunsthaus Zürich, Narodni Galerie Praha, Museum of Modern Art New York, Museum of Modern Art Seul, Museo d’arte moderno Vaticano), u kolekcijama Peggy Guggenheim, David Rockeffeller, Mino Nicoletto, Gallery Wurtcer Houston itd. Izlagao je na velikim svjetskim izložbama: Biennale Venezia, Triennale Kassel, Biennale Sao Paolo, Biennale Tokio, TIAC Pariz, Kunstmesse Basel, Biennale Cairo, bijenali grafike u
Ljubljani, bijenali crteža u Rijeci. Primio je niz nagrada i odličja za likovnu umjetnost.
U procjepu crnine
Sve što se odložilo i posložilo tijekom mnogih godina, pustolovine stvaralačkog duha, rasprostranjenost crnine i vatrenih prosijavanja, misli i mirisi, zanosi i koraci, propukline koje ječe u odnosima boja i podjeli prostora, slikarstvo koje razlaže zajedničku dramu i ljepotu svijeta, podastrlo se još jednom pred nama kao činjenica otvorena uvijek novim tumačenjima.
Murtić je posezao iz istog izvora, iz života iznutra i s dna rijeke velike prirode. U sukobu i u skladu. Ispod površine, u dubini nakupljenih pamćenja i odloženih iskustava gdje predmetnost iščezava, na oštrom rezu crnog i crvenog, na plošnini sivog i žutog gdje potezi ne moraju ostvariti ništa drugo nego sebe, gdje se mogu istezati, prožimati, zgušnjavati do mile volje, izvijati radosno u širine i visine, goli, čisti, savršeno uvježbani, izvan pravila i stege, siloviti u htijenju, podatni u provlačenju, teški i spori u poniranju, ozbiljni i oprezni u propitivanju. Gdje progovaraju sami vlastitom naravi i snagom, ostvaruju vlastitu logiku i prostor, kromatski registar i međusobni odnos.
U jednom trenutku, čini se, crnina strasna, silovita, žestoka, otvara se svim protocima. Kao istjerana iz zaborava. Negdje zapliće i zgušnjava, negdje širi i propušta na svjetlo sunca. Negdje gradi s mjerom i pod nadzorom, negdje lazurno, tiho, poetski, drhtavin kapljama dopisuje trag. Kao da se jedno ogleda u drugome, kao da jedno obuhvaća sve stvari zajedno. Ili je tu sabirna točka svih mijena Mediterana. Baš je tu zastao, oštrinom prave slikarske vjere zagledan u blisko oko dubine, umnožen zrcalima vremena. Koja vode najkraćim putem do sebe.
Utisnuta su u boju sva njegova stvaralačka lica: ono začuđeno, uzbuđeno, ushićeno, očarano svjetlošću, ono tjeskobno s pogledom u crninu, dubinu i tamu, ono koje gori burnim i strasnim plamenom likovne avanture, ono otvoreno, hedonistički ekspresivno, na sunčanoj strani postojanja, ono blisko dramatičnosti i radikalnim rezovima, ono apsolutno slobodno koje isključuje svako moranje, koje ne pripada ni apstrakciji ni figuraciji, ni pravcu ni stilu već slici, ono ozbiljno koje raščlanjuje i analizira, samosvjesno značenja, sučeljeno sa životom i trajanjem u vremenu i prostoru, okrenuto mogućnosti ostvarenja savršenog svijeta. Premda izslikano tisuću puta, uvijek se, u nerazmrsivim prepletima, u rijeci nezaustavljivih unutrašnjih kretanja, uvlačenja i prožimanja, širenja i sažimanja, pokaže i neko lice koje još nema svoje ime.
U procjepu crnine, tako glasi naslov izložbe koja sabire njegove apstrakcije nastale u razdoblju od 1998. do 2004. Djelić je to njegova golemog opusa koji ima počasno mjesto u vremenu. Samo je veliki majstor mogao takvom lakoćom, neposrednošću i vitalnošću razrješavati zamršene čvorove, preplete i petlje. Gustim crnim potezima naznačavao je temeljnu strukturu slike i siloviti ritam. Crnom je dodavao najraskošnije kolorističke vrijednosti, otvorene, čiste, žive tijekove boja koje često zasijecaju jedna u drugu stvarajući unutrašnji naboj i ekspresivnu dramatičnost. Sva razilaženja i sažimanja, sve eksplozije boja i ritmova prikupljao je u crnom.
Ako smo rasli uz njega, ako smo dorasli njegovoj umjetničkoj vjeri, onda i ovaj njegov likovni govor, zapisan nemirnim vršcima širokih kistova i četki, više nije njegov razlog tumačenja svijeta, upit ili stav, već naš.
Branka Arh