Tragovi mora
Petar Dolić
Petar Dolić rođen je u Travniku 1975. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa. Kao izbornu nastavu pohađao je Medaljerstvo i malu plastiku u klasi prof. Damira Mataušića. Izlagao je na tridesetak samostalnih i četrdesetak skupnih izložaba. Dobitnik je brojnih nagrada (Sveučilišta u Zagrebu, I. nagrada na Triennalu hrvatskog akvarela, Izvedbena nagrada za spomenik pobjedi Oluja 95). Autor je više skulptura u javnim prostorima: Tri sunca (uvala Vela lozna, Postira), Podmornica (Zagrebački velesajam), Brod na suhom (Njemački park kraj Boćarskog doma, Zagreb), Spomenik poginulim braniteljima (u sklopu Mediteranskog kiparskog simpozija u Labinu), Jabuka (Crni Lug, u sklopu Goranske kiparske radionice u Lokvama). Član je HDLUa i ZUHa. Živi i radi u Zagrebu.
Tragovi mora
Izniman je Dolićev likovni osjćaj za motiv. Ne zanima ga detaljiziranje, već ideja. Zna gledati i vidjeti. S lakoćom uočava suštinu motiva. Do sada je ostvario niz slikarskih i skulptorskih cjelina, od komornih do monumentalnih dimenzija, istražio niz tema i materijala (drvo, kamen, staklo, metal). Njegovi raznoliki likovni interesi suočavaju ga sa stalnim izazovima materijala, medija i forme.
Cjelina Tragovi mora lako je čitljiva usprkos redukciji i nepredmetnom izričaju. Prostorna artikulacija motiva mora pokazuje njegovu elementarnu kiparsku narav koja ne oponaša motiv, već svjesnim stvaralačkim proniknućem ukazuje na njegovu bit. Izazov je bio - prostornim formama (reljefima, objektima, samostojećom skulpturom) u tvrdim i statičnim materijalima (drvu, metalu) oblikovati gibljivost i fluidnost mora te pronaći one vizualne senzacije koje će manifestirati ritmove morske površine.
Logična je i vrlo suptilna njegova formulacija izložbe Tragovi mora u crikveničkoj gradskoj galeriji. Sažima nekoliko različitih pristupa motivu i materijalu. U četiri aluminijska reljefa pod nazivom Površina mora pomno nadzire grafizam plohe, dinamiku prostora i svakog pomaka simuliranog gestualnog rukopisa, ekspresiju površine i napetost zbivanja na površini, od najsuptilnijeg gibanja namreškanog mora do uznemirenih ritmova koji pulsiraju energijom. Osnovna kompozicijska linija visoke, uske i elegantne samostojeće aluminijske skulpture Na vjetru doziva napetost jedra u kretanju. Jaki prodor vertikalnog volumena u prostor djeluje poput zaustavljenog pokreta. Obradbom površina autor je inzistirao na plitkoj reljefnosti: ujednačeni ritmovi promišljenih svjetlosnih refleksa i igra svjetlosti i sjena dinamiziraju metalnu površinu negirajući svojstva materijala. Ti kontrolirani ritmovi i unutrašnji naboj ove reducirane forme čije se plohe lome u oštrim bridovima, stvarni su sadržaj djela. Drveni reljefi pod nazivom Nevera nose stroge kompozicijske odnose: prazne četvorine drvenih okvira naseljuju plohe glatkih površina i oštro lomljenih oblika (isječci površine mora) koje se protežu izvan zadanih međa. Objekti Na valu složeni su od dva polukružno savijena metalna elementa koji postaju mobilni tek na dodir. Čistih, jasnih i jezgrovito stiliziranih ploha i linija, u blagom ljuljanju provociraju minimalne tragove pokreta. Autor je s pravom predvidio da će pri susretu s njima sva naša pozornost biti usmjerena na stvarnu kretnju oblika (vala) izazvanu dodirom. Uz zanatsku perfekciju i disciplinu, poznavanje i uvažavanje naravi materijala i uvjerljivo povezivanje stilskog i sadržajnog, ova ludička dimenzija važno je obilježje njegova kiparstva.
Dolićevo djelo prepoznajemo po iznimnoj stvaralačkoj energiji, po jednostavnoj i rafiniranoj interpretaciji suvremenih umjetničkih iskustava te po znalačkom premošćivanju tradicije i suvremenosti. Često ga se ubraja među najtalentiranije kipare mlađeg naraštaja. Dokazuju to nagrade (Sveučilišta u Zagrebu, I. nagrada na triennalu hrvatskog akvarela, Izvedbena nagrada za spomenik pobjedi Oluja 95), skulpture i spomenici u javnim prostorima, brojni nastupi na samostalnim i skupnim izložbama. Kroz njegovu oblikotvornu suštinu čuju se velikani suvremenoga hrvatskog kiparstva (Branko Ružić, Kuzma Kovačić, Šime Vulas) i cjelokupna hrvatska kiparska tradicija, ali pritom on ostaje čvrsto na svojoj osebujnoj poziciji. Njegov osjećaj za izvorno, jednostavno, sažeto i drugačije, uvijek je autorski osoban.
Branka Arh