Varijacije na temu primorskog kraja
Toni Franović
Toni Franović rođen je u Zagrebu 1964. Diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Vasilija Jordana (1990.). Godine 1992./93. boravio u Aradu (Izrael) gdje je radio na „Art Project“. Godine 1994./95. boravio u Washingtonu (SAD) kao predavač na American University (Wesley Theological seminary, Kresge Academic Center). Od 1995. zaposlen kao asistent na Katedri crtanja i slikanja ALU u Zagrebu, predavao Crtanje akta, Plastičnu anatomiju i Slikanje u prirodi (terenska nastava). Godine 2004. odlazi s Akademije, ali nastavlja s nastavničkim radom u inozemstvu (Boston University, New York School of the Visual Arts). Godine 2011. upisao doktorski studij Grafike kod prof. Dubravke Babić. Izlaže od 1989. Do sada je ostvario dvjestotinjak samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i u inozemstvu, studijska putovanja u više europskih destinacija, SAD, Turska, Izrael, Meksiko. Sudionik je brojnih likovnih radionica, kolonija i simpozija. Radovi mu se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Član je HDLU i Beit Omanim (izraelsko društvo likovnih umjetnika).
Varijacije na temu primorskog krajolika
Toni Franović je vješti crtač brze i lake ruke, reskog i sigurnog poteza. Motiv strukturira u dahu, bez zastajanja, rutinski, u nekoliko poteza stvori iluziju prostornosti. Ugljenom, suhim i mekim crtačkim materijalom, propituje praznine i punine nastojeći uhvatiti jezgrovitost motiva. Njegovi crteži na malom formatu pokazuju kako se ugljenom, skromnim crtačkim materijalom, mogu izreći rafinirane likovne vrijednosti, kako se slijedi ideja i trenutno ostvaruje zamisao, kako se oslobađa viđenje. Njegova je naracija čitljiva i razumljiva, likovno artikulirana u nabojima, dinamici misli i ruke. Njegova imaginacija nadahnjuje se stvarnošću. Ono u stvarnosti zapaženo, prevodi u jezik crta i linija vjerujući da se harmonija svijeta krije u pravilnim odnosima i u jasnoj konstrukciji svih oblika. Polazi, dakle, od konkretnosti, od iskustva podneblja i opažaja vinodolskog kraja. Iz tektonskih obilježja prirode izvlači sustav oblika, pejsažne segmente prenosi u ritmično zgusnutu viziju. Pritomnarav njegove crtačke strukture (linearnost i neposrednost postupka, obilježja koja nosi i njegovo slikarstvo) i logika njegovih likovnih analiza, ostaju iste.
Sve ove crtačke zabilješke ugljenom nastale su 2014. Poznato je da se ugljenom najčešće izvode pripremne skice, studije ili prijedlošci za djelo u nekoj drugoj tehnici. I ovi crteži ostavljaju dojam hitro nabačene skice, pejzažnih krokija koji u nekoliko poteza zahvaćaju bitno. I pored brzine kojom su nastali, nose autorsku interpretaciju vidljivu u jasnoći crtačkoga ritma, u crtačkoj modelaciji svjetlom i sjenom, u plastičnosti postignutoj stupnjevanjem tonova, u perspektivnim skraćenjima, u nizanju planova. I, prije svega, u osjećaju za ekspresivnu vrijednost linije i tona, od barokne intonacije do smirenih ugođaja. Od crteža do crteža mijenja pristup motivu, uvijek spreman dodati neki novi idiom svojim vizijama vinodolskog krajolika, neku novu poveznicu linija i mrlja, novi odnos u ravnovjesju masa ili u unutrašnjoj konstrukciji crteža.
Njegov crtež smjera pojednostavljenju. I onda kada slijedi opisnu podudarnost, nosi logiku sinteze i logiku redukcije. Linija se otima motivu, ali nije oslobođena motivskog značenja. Linijama zgušnjava tektoniku, varira odnose, gustoću i jasnoću strukture. Debele tragove ugljena razmazuje u meke površine, u fine nijanse sjenčanja, u tonske prijelaze ne-boja. Tako ublažava oštrinu konstrukcije, tako liniju prevodi u plohu, crtačko povezuje sa slikarskim. Ne voli centrirati, sve kretnje i sve energije vodi poleglim strukturama. Osim kada lelujave vizije konfigurira nekim stabilnim kompozicijskim čimbenikom, volumenom u prostoru (oblikom kuće, primorske crkvice, zida) pa taj motiv arhitekture u prostoru, zbit i čvrst, postaje dominanta crteža.
Pratimo tijekove ugljenih tragova: kako nastaje meko linijsko tkanje površine, brzi zapisi vinodolskih vidika, pejsaži prepoznatljivih obrisa, kako se izmjenjuju ritmovi, oni bučni i oni utišani, kako se protežu meki rezovi površine, kako se spajaju i umrežavaju deblje crte za prve planove, tanje za pozadinsko uslojavanje, kako se pokreće površina i kako se rađa iluzija volumena. U ekspresiji crte leže vrijednosti Franovićevoga crteža. Crta odaje njegovu potrebu za prostornošću, za brzim zamahom, crta je odraz njegove osobnosti i njegovog stvaralačkog impulsa: ona koja miri emotivno i razborito, neposredno i nadgledano u potezu, ona koja usuglašava crnoću traga i bjelinu podloge, ona koja izbjegava deskripciju i detaljiziranje, ali ne zaboravlja na prirodu predmeta.
Branka Arh