Zefirska vizija proljeća
Petar Dolić
Petar Dolić rođen je u Travniku 1975. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa. Kao izbornu nastavu pohađao je Medaljerstvo i malu plastiku u klasi prof. Damira Matušića. Izlagao je na tridesetak samostalnih i četrdesetak skupnih izložaba. Dobitnik je brojnih nagrada (Sveučilišta u Zagrebu, I. nagrada na triennalu hrvatskog akvarela, Izvedbena nagrada za spomenik pobjedi Oluja 95). Autor je brojnih skulptura u javnim prostorima: Tri sunca (uvala Vela lozna, Postira), Podmornica (Zagrebački velesajam), Brod na suhom (Njemački park kraj Bočarskog doma, Zagreb), Spomenik poginulim braniteljima (u sklopu MKS Labin), Jabuka (Crni Lug, u sklopu GKR Lokve). Član je HDLU-a i ZUH-a. Živi i radi u Zagrebu.
Zefirska vizija proljeća
Kipar Petar Dolić se prema prirodi odnosi kao prema kiparstvu: uvijek je spreman iz nje izvući neki novi oblik, dati joj novu viziju, iskazati njome neko svoje novo iskustvo i stav. Pritom se naslanja na tradiciju, ali vlastiti stil razvija na iskustvima suvremene kiparske misli. Artikuliranju osobnoga kiparskog idioma zasigurno doprinosi njegova ludička narav koja slijedi načelo zaigranosti stvarnim oblicima i odnosima u prirodi. Ona ga vodi u jednostavnom povezivanju stvarnih i zamišljenih svjetova, u pronalaženju izričajnog sredstva kojim vlastite misli projicira u sažeti, izvorni, autorski uvjerljivi sustav znakova. Intimnoj prirodi njegovih djela važan je snažan dojam.
Cjelina Zefir personificira grčkog boga blagog zapadnog vjetra koji najavljuje proljeće. Nastala je 2007. Slavi kult prirode, moć boje, životnost i neposrednost oblika u prostoru, odiše čistom vizijom radosti, igre i proljeća. Samostalne, rukom obrađene kiparske jedinice, autorski ostvarene iz podatnog drveta lipe, reducirane ali nikad apstraktne, asociraju na šumsko bilje. Razlikuju se jedna od druge veličinom, formom i bojom. Svaka ima svoj identitet, karakter i smisao, vlastitu vrijednost i vlastitu senzualnu poruku. Ne pripovijedaju mnoštvom pojedinosti, već nose jednostavni, široki i razumljivi jezik znakova. Pršte prirodnošću, vedrinom i zaigranošću. Pozivaju na dodir, na komunikaciju i na zajedništvo. Promičući Whistlerovu ideju da se boju tretira glazbenim kontrapunktskim vrijednostima, autor stvara snažni optički doživljaj temeljen na živoj, vedroj skali svježih zelenih tonova s toplim crvenim i žutim naglascima, oblikovni jezik koji izgovara životnu radost i optimizam, lepršavost i bezbrižnost, uživanje u blistavoj slici prirode.
Ova izložba istinskoga doživlja radosti duboko dodiruje misao i spoznaju urbanoga bića. Strukturirana vertikalama između kojih prazni prostor omogućuje kretanje i istraživanje, uspostavlja inventivan prostorni koncept. Cijeli prostor pun je oblika jasnih asocijacija: izduženih grančica, nemirnh listova, bodljastih travka, drhtavih cvjetova koji tvore vedru i razigranu prostornu situaciju. Nikada istih. I nikada na isti način impostiranih u prostor. Pritom strukturna misao i boja imaju dominantno značenje. Popunjenje prostora precizno je isplanirano, no, Dolićeva priroda izgleda slobodna, sretna, razigrana, raskošna, probuđena bojom i oblicima. Dopunjuje misao glasovitoga američkog pjesnika Walta Whitmana: najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti (Vlati trave). Razdvojene forme (ili skupine formalno srodnih oblika poredane u slobodne kompozicijske grupe) slobodno lebde u prostoru ne dodirujući tlo, gotovo kao mobili. Pokretani prirodnom rotacijom, kao da levitiraju. Napetost proizlazi iz odnosa između raznorodnih oblika koje doživljavamo kao mala bića živog arkadijskog scenskog prizora. S mogućnošću prilagodbe prostoru i svjetlosti.
Dolićevo djelo govori o stalnom mijenjanju, prožimanju različitih interesa, stilova i materijala. U svome je poslu izuzetno discipliniran i odgovoran. Njegovo estetsko uvjerenje je tradicionalno, ali sa suvremenim korelativima. Uspostavio je dijalog s hrvatskom kiparskom tradicijom (Branko Ružić, Kuzma Kovačić, Šime Vulas), ali u sasvim novom kreativnom kontekstu i autorskom udjelu iznimne stilske i estetske samosvojnosti. Njegova je kvaliteta u svježini ideje, u obilju nadahnuća, poticaja, zamisli i invencija. Kiparstvo proteže do mjere u kojoj se ono dotiče i prožima s magičnim prostorom poezije. Baš je time stekao sigurnu i uvjerljivu kiparsku poziciju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.
Branka Arh