(Auto)portreti
Ivo Kalina
Ivo Kalina rođen je u Zagebu 1925. Djetinjstvo je proveo u Opatiji. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Jerolima Miše (1950.). Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića (1950. - 1956.) i član umjetničke grupe Mart (1956. - 1962.). Izlagao je s Grupom petorice (Dogan, Kalina, Kulmer, Kujundžić, Perić). Godine 1963. trajno se vratio u Opatiju gdje je stvarao do kraja života. Jedan je od prvih predstavnika apstraktnog ekspresionizma u nas i jedan od najranijih hrvatskih enformelista, slikar široka poteza i snažna izraza. Objavljena mu je monografija (Vanda Ekl, Kalina, ICR Rijeka, 1985.), priređena mu je retrospektivna izložba u Rijeci (B. Valušek, Moderna galerija, 1994.). Petar Krelja je o njegovu životu snimio kratki dokumentarni TV film. Dobitnik je većeg broja nagrada za slikarstvo (Nagrada Grada Rijeke, 1984., Nagrada HDLU, Rijeka, 1994., Nagrada Grada Rijeke za retrospektivnu izložbu u Modernoj galeriji Rijeka, 1995., Nagrada Vladimir Nazor 1995.). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (posthumno, 1997.). Preminuo je u Rijeci 24. srpnja 1995. Jedna ulica u Opetiji nosi njegovo ime.
(Auto)portreti
Jedini sadržaj autoportreta je vlastito lice. Iskazati sebe sama, izraziti identitet svoga lica, prepričati sebe, ostvariti se u procesu ljuštenja, poniranja i prodiranja do srži, uranjanja u suštinu i razobličavanja, od stvarnog stanja do preobrazbe, to je Kalina želio izgovoriti slikanjem i crtanjem u prvom licu. Znajući da je vidljivi svijet samo jedna strana potpunosti.
Motiv vlastitog lica zaokupljao ga je od početka studija do kraja njegova stvaralačkog puta, u raznim tehnikama (ugljen, olovka, pastel, akvarel, gvaš, ulje) i stilskim izričajima. Najraniji Kalinini autoportreti pokazuju da je mladi Kalina jednim smjerom kretao prema ekspresivnosti doživljaja (kad je golim okom gledao život u sebi, kakav jest i kakav bi treba biti), drugim prema ekspresivnosti oblika. Portretirao je sebe slikom i crtežom sa sluhom za psihološko poniranje i sa sluhom za likovne vrijednosti boje i crte. Već se iz tih najranijih radova nazrijevaju one velike vrijednosti njegova iskaza koje će prijeći u osobni prilog umjetnosti: osjećaj za sažetost (kad konstruktivna podloga nosi logiku redukcije) i smisao za rafiniranu jednostavnost (kad povezuje i sastavlja likovne elemente na neki geometrijski način). Pratimo put od interpretacije dojma do analitične vizije rastvaranja materijalnosti forme na način impresionista, od sinteze oblika i tonova kojom je ostvario čvrstoću i puninu objekta i fakture na način Cezannea do lapidarne jednostavnosti kojom je sa svega nekoliko poteza, bez retorike, krajnjom redukcijom i škrtom paletom ostvario motiv.
Niz kratkih bilježaka neposrednog doživljaja vlastita lica uvjetno nazvanih (Auto)portreti nastao je za trajanja zajedničke izložbe Joze Jande i Iva Kaline u opatijskom izložbenom paviljonu Juraj Šporer u srpnju 1976. Ovi neposredni, izravni zapisi unutrašnjih ritmova, mali krokiji u kojima je hitro i jednostavno nabacio obilježja sebe-umjetnika, demistificirao se do običnosti i strukturne sažetosti, izvedeni su redom u jednom dahu flomasterima u boji. Na svoj način govore o onome što je Kalina podrazumjevao pod pojmom razračunavanja sa sobom da bi se doprlo do više razine života i umjetnosti. U načinu na koji se lica prožimaju, u tome kako iz nečeg naizgled nepostojećeg, zamišljenog, kao iz krhkog odraza u ogledalu, izvire snaga nove stvarnosti, vidimo neko trajno pretakanje jednog oblika živita i trajanja u drugi. Ogoljela lica (ili ogoljele misli) u prvi tren pozovu Picassoa, zatim Dumiera, pa Grosza, no, ubrzo uviđamo da je to samo Kalina, iskren i neposredan, osobit i svoj. Proizašla su iz potrebe da se izrazi nešto nutarnje, ne opiše, nego izrazi. Jer, nije se radilo samo o iskazu, već o promišljanju sebe i svijeta. Snaga poteza ukazuje na snagu duha koji se bavio pitanjima smisla tamo gdje je postojala ideja o smislu i koji je otvarao vrata u najdublje unutarnje prostore. Žestinom poteza usuglasio je osjećajne i intektualne odrednice svijesti, podsmijehom i ironijom komentirao je sebe i svijest. Istodobno iracionalan i racionalan, podređen formalnim zakonima crteža.
Ovdje je riječ o crti u koju je sabrao svu svoju stvaralačku moć i osjetljivost za djelovanjem. Ona nosi, drži na okupu, čuva, učvršćuje i zadržava. Ona ima svoj vlastiti život: u oštrini i odlučnosti traga, u sažimanju i strukturnom zgušnjavanju, u vrtloženju i umrežavanju koje nas uvlači u središte kadra. Njen govor iznalazi slobodne i nezavisne puteve kretanja, bira brza rješenja, ni u jednom trenutku ne zastaje u kolebanju. Kaligrafskim zapisom bilježi tragove unutarnjeg pulsiranja, zamršenih zapleta i ritmova koji pršte od silovitosti i dotiču najdublje reakcije duha. Njezina je snaga u ritmu i brzini, ali i u smirivanju i strukturnom sabiranju. Nije lako doprijeti do mjesta na kojemu možemo jasno isčitati odnose jer se Kalina kao crtač i kao slikar prepuštao impulsu.
Njegova sklonost deformaciji lica ima opravdanje u ekspresiji i emotivnom naboju. To je uvijek ista crtačka i fizionomiska misao, ali stvaralačka neponovljivost čini da jedno lice razlikujemo od drugoga. Crteži su dojmljivi zbog neposrednosti opažanja i fluidne protočnosti crte, zbog unutarnjeg naboja i stanovite trpkosti, reskosti i oporosti. Svedeni su na najelementarnije, ali u sebi nose gotovo prepoznatljive portretne značajke. Tik do karikature, ali nikada karikatura. Znao je Kalina zadržati i poetiku forme i elementarnost. Dumierovski jednostavno, škrtim likovnim sredstvima i krajnjom redukcijom. U crtačkim bravurama, u grotesknim, ponegdje bizarnim improvizacijama uvijek je iznova otkriva svijet i na autentični način izražavao njegov smisao (ili besmisao). Majstor kome je do umjetnosti, a ne do govora o umjetnosti.
Branka Arh
Povratak