Hommage slikarstvu
Ivan Balažević
Ivan Balažević rođen je 1949. u Tavankutu. Maturirao je 1968. na GTŠC u Subotici - odjel arhitektura. Diplomirao je 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Marijana Detonija. Profesori su mu bili: M. Meštrović, A. Kuduz, F. Kulmer, A. Kinert, I. Lovrenčić, Lj. Škrnjug, F. Bače... Samostalno izlaže od 1971. U statusu slobodnog umjetnika je od 1985. Do sada je ostvario šezdesetak samostalnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu (Srbija, Njemačaka, Austrija, Mađarska, Švicarska) te preko sto skupnih. Dobitnik je brojnih nagrada za slikarstvo i dizajn. Bavi se slikarstvom, crtežom, grafikom, fotografijom, grafičkim dizajnom, kompjutorskom grafikom, ilustracijom, dizajnom interijera, likovnim uređenjem knjiga, kazališnom scenografijom i kostimografijom. Utemeljitelj je i voditelj Gradske galerije Turnac u Novom Vinodolskom. O njegovom slikarskom radu snimljena su tri kratka TV filma. Djela mu se nalaze u galerijama suvremene umjetnosti i u mnogim privatnim zbirkama. Član je HZSU, HDLUR, ULUPH.
Hommage slikarstvu
To što u slici prepoznajemo jabuku, ne znači da znamo razlog zašto ju je slikar ugradio baš na to mjesto i baš na taj način. Strast koja porađa i stvara likovno djelo, udahnjuje mu čulnost kako se ono ne bi moralo razumjeti, već duboko doživjeti. Razumijevanje slike je suvišno, važan je doživljaj i potreba da se sa slikom komunicira. Postoji li motiv slike, postoji li tema slike? Ne, postoji samo nutarnji razlog da slika bude naslikana baš u tom određenom trenutku.
Balaževićev ushit slikarstvom, ritualom slikanja koji je imao i uvijek će imati svetu crtu izuzetnosti, traje i danas. Taj nutarnji razlog o kojemu govori, omogućio mu je da slikarstvom, vrlo osobnim, odgovori životu i izgovori život. Nikada nihilistički, ni u najtežim trenutcima.
Svaka njegova nova slika za njega je novi univerzum, novi put. Danas ga sve više privlače prostori osame i tišine. Gdje može razmišljati o umjetnosti, prepuštati se sferama snova, proučavati svjetlost u bojama, biti istinski u slikarstvu, stvarati svoje likovne koncepte u obranu digniteta i smisla postojanja štafelajnog slikarstva, tragati za onim dijelovima svijeta u kojima prevladavaju harmonija i ljepota.
Njegov stvaralački prostor proizlazi iz virtuoznosti ruke koja rastavlja predmet na najmanje djeliće, do neprepoznatljivosti, i ponovo ga sastavlja na svoj način, dajući mu vlastitu prepoznatljivost. Tako prizor oslobađa realnosti. U njegovom slikarstvu danas dodiruje ga neka barokna atmosfera koja pršti od lebdećih oblika u zraku. I ono ustreptalo, kapriciozno, nastalo u trenutnom nabačaju, živi u dimenziji neopipljive lakoće i nepostojanosti. Kada želi učvrstiti svoju sliku, fiksirati je za tlo, pojačava linije kontura, okreće se grafizmu. Ali njega zanima pogled u dubinu, u ono tiho iza prostora određenog geometrijom gdje se, u kontekstu, ostvaruje njegova umjetnička egzistencija.
Sve je tu: boja, crtež, svjetlo, erotika, stil. Svjetlo je njegov glavni medij. To je raspršena svjetlost unutrašnjeg prostora. Svjetlosna senzacija. Doživljaj trenutka kad svjetlo prožme sve, predmete i oblike pa više i nije važan motiv, već ono što je svjetlo preobrazilo i posvojilo.
Pogledajmo kako oživljuje i pokreće boju, kako se poigrava njenim značenjima unutar rasplinutog prostora, kako koloristički akcentuira ružičaste intonacije u mrljama koje se rasplinjuju u tragovima, razmekšavaju obrise, stvaraju tonsko bogatstvo, gibljivu površinu mekih i slojevitih prijelaza. Kako i prostor i predmeti, svi razbijeni komadići stvarnosti lebde u izmaglici gubeći svoju stvarnu dimenziju. Pastelna boja, nastanjena svjetlom, nanesena je lakom rukom u vrlo tankom namazu, u bogatim svjetlosnim gradacijama. Ali ekspresiju nije postigao bojom, već napetošću rasutih oblika po površini. Ne vodi ga boja, vodi ga dojam. I onda kada je njegova slika osmišljena i strukturno organizirana, i onda kada ima utvrđene glavne odrednice realnoga prostora, konstruktivne dijelove koji mu služe za učvršćenje kompozicije i dijagonalno otvaranje kompozicije u prostor, njegov intimizam sabire pokrete i bilješke daha, zato se i doživljava kao nabačaj dojmova. Ma što kazivala ova njegova nova slika, u čistom likovnom smislu, ona je intimistička, organizirana na temelju sažimanja i slikanja u asocijativnim naznakama. Ona je slika stanja koje se bori sa stvarnošću pazeći dobro da se nešto ne bi otelo kontroli i pobjeglo preko ruba.
Žena u njegovoj slici eterično je biće, golo i samo, tjeskobno stisnuto u nekom kutnom prostoru, bez fizionomije, bez individualnih psiholoških i karakternih obilježja. Više je čarolija žudnje, više je projekcija autorove težnje za savršenošću nego zbilja, više je to provjeravanje kreativne akcije nego promišljanje motiva. Balažević smatra da je sva umjetnost vezana uz Eros. Pritom se naslanja na mišljenje Gustava Klimta i citira Eupalinosa, graditelja antičke Grčke (6. st. prije Krista): O slatke li preobrazbe. Nitko ne zna da je ovaj jedinstveni hram matematička slika jedne korintske djevojke, koju sam sretno ljubio. Vjerno odražava njezine razmjere. Živi za mene. Vraća mi što sam mu dao.
I danas, nakon mnoštva ostvarenih slika i crteža, on radi sa zanosom i sa strašću, ne mijenjajući svoju slikarsku poetiku. Uživa u svojoj stvaralačkoj slobodi, ustraje na perfekciji izričaja i na profesionalnom poštenju, na metjeu i na razlozima slike koji proizlaze iz unutrašnjeg nerva slikareva bića. U kontinuitetu od četiri desetljeća stvaranja, u golemom zbroju slika i crteža, u svojeglavoj dosljednosti vlastitog likovnog koncepta i nepokoravanju pomodnim trendovima i oficijelnim uvažavanjima, njegovo je slikarstvo postalo dragocjenim dijelom suvremene hrvatske umjetnosti.
Branka Arh
*Dijelovi teksta tiskani kurzivom preuzeti su iz razgovora s Ivanom Balaževićem 28. ožujka 2015.