Impresije otrgnute od prolaznosti
Antun Motika
Antun Motika rođen je u Puli 1902. godine. Školu je pohađao u Puli, Žminju, Pazinu i na Sušaku, a maturirao je 1921. Uz potporu slovenskog umjetnika i muzikologa Saše Šantela, profesora u Pazinu i na Sušaku, upisao je pripravnu školu za kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt kod prof. R. Valdeca (1921.), ali je iduće godine prešao na slikarstvo (M. Vanka, V. Becić, Lj. Babić). Diplomirao je 1926. Dva poslijediplomska semestra pohađao je u klasi Lj. Babića (1926.-1927.). Godine 1929. crtao je karikature za zagrebački satirički list Koprive (pseudonim Lopata). Od 1929. do 1940. bio je srednjoškolski nastavnik na Državnoj gimnaziji u Mostaru. Tu je nastalo njegovoslikarstvo impresionističke tematike i luminističke odradbe na temelju bjeline. Stipendijski boravci u Parizu 1930. i 1935. otovrili su mu nove umjetničke vidike. Od 1941. do 1961. bio je profesor na školi Primjenjenih umjetnosti u Zagrebu. Prve samostalne izložbe priredio je u Zagrebu 1933. i 1935. Dolaskom u Zagreb, nastaju njegove prve apstraktne slike, a počeo je sustavno eksperimentirati sa kolažem, dekalkomanijom, frotažem, dimnicama, fotografikom, fitigrafskim pločama, proučavati lumino kinetičke efekte i primjenjivati organske materijale. Od 1953. bavio se oblikovanjem stakla. Dobitnik je nagrade grada Zagreba (1958.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1970.). Preminuo je u Zagrebu 1992.
Impresije otrgnute od prolaznosti
Izložba Antuna Motike u Gradskoj galeriji Crikvenica (crteži i slike iz zbirke Azinović) potvrđuje da i komorni izbor i mali uzorak mogu doprinjeti afirmaciji njegovih vrijednosti i posebnih pozicija u hrvatskoj umjetnosti moderne. Izbor od šest slika i tridesetak crteža svjedoči poznati i prepoznatljivi repertoar koji sabire iskustva postimpresionističkog intimizma, ponajviše u mostarskom dijelu njegova opusa.
Čist i nježan svijet koji počiva na osjetilnim temeljima, to je prvi dojam. U mostarskoj fazi predavao se umirenim stanjima, sjetnim raspoloženjima, sjajnoj bjelini, suptilnoj igri svjetlom koje guta pojedinosti i sve čvrste obrise prizora. Buket cvijeća u vazi iz 1932. godine djeluje poput lako i brzo ostvarenog nabačaja. No rezultat je njegovih dugih nastojanja da reduciranim izričajem dohvati bitno. Njegovom slikarskom instinktu najvažnije je bilo istaknuti likovnu misao kojoj će više oduzimati nego dodavati. A iza prividne improvizacije stoje jasna pravila, čista i logična kompozicija, izbrušenost opažanja, nepogrješivi instinkt, fascinacija svjetlom i, prije svega, zanos: vibrantnim ritmovima, prozračnim koloritom i mekim sazvučjem boje i oblika. Sve njegove motive i sve prostore mostarskog razdoblja obljeva svjetlo bjeline. Kritika, njemu naklonjena, nazivala ga je slikarskim genijem bjeline i majstorom dojma, a njegovo slikarstvo proglašavala majstorijom u bijelom i čarobnjaštvom bijele metode.
U razdoblju od 1935 do 1938. nastale su impresije žena-djevojčica, senzualni, eterični, magličasti aktovi u gvašu ili akvarelu, erotski više u naslutu nego u zbiljskom opažaju. Gledao je na njih kao na vaze sa cvijećem, slikao ih je pažljivom nježnošću poigravajući se svjetlom i tonovima bjeline. Senzualna mlada dama (Akt, 1935.) više je fascinacija nego stvarnost: depersonalizirana, bez lica, lišena psiholoških obilježja i individualizacije karaktera, ali blista na svjetlu njeno puteno bedro, oblina grudi, meki obris tijela, koketan pokret ruke i fina modulacija razigrane luminoznosti. U transparentnoj bjelini ističe se tek poneka pojedinost, primjerice, mašnica u kovrčavoj tamnoj kosi. Nije brinuo o čvrstim strukturama (konstrukcija stola i ormarića određuju tek prostorne vrijednosti bjeline). Svu je pozornost usmjerio na finu modulaciju zaigrane luminoznosti, na žensko tijelo u mekom, fluidnom ovalu kreveta. Ali više nego tijelo, slikao je zavodljivost i žudnju. Neki njegovi aktovi iz ovog razdoblja ubrajaju se među najbolje erotske ostvraje hrvatskog slikarstva moderne.
Njegova uznemirena osjećajnost očitovala se i na slici Kasni snijeg (1937.): uvjerljivost trenutka ostvarena je hitrim, iskričavim, treperavim, gotovo lebdećim koloriranim grafizmima. Cilj mu je bio - uhvatiti prvu impresiju, u dahu zabilježiti odnose u prostoru slike, razigrane ritmove, skalu rafiniranih tonova, hladnu bjelinu oslonjenu na plavo, slutnju i ugođajnost. U mostarskim motivima Motika je uvijek pronalazio nove pozive na izravno likovno djelovanje, provjeravanje i odmjeravanje kratkih trenutaka otrgnutih od prolaznosti. Darko Glavan je pisao o pogledima kroz prozor, Igor Zidić o bjegovima kroz prozore u slobodu vanjskoga svijeta. U slici Mostarski krovovi (1937.) sve tvarno eterizirano je, sve zbiljsko (krovovi i fasade kuća, okomice stabala i minareta, zidovi, ulice, tlo) u pogledu odozgo, s visokih vizura izbijeljeno i rasterećeno težine predmetnosti, određenosti i konačnosti. Nema dvojbe da je atmosfera nestvarnosti u mostarskoj (post-pariškoj) dionici njegova slikarstva bila svijestan izbor. U slici Mrtva priroda s napom (oko 1959.) pojednostavio je slikarski rukopis, naglasio i ojačao liniju i strukturni red, geometrizirao kompoziciju, bojama dao diskretnu svjetlost unutarnjeg prostora, koncentrirao se na oblik, red, geometrizam i konstrukciju slikarskih elemenata, a ne na impresiju.
Poznatim slikama iz njegova opusa dodani su crteži u malom formatu iz 1972., po prvi puta predstavljeni javnosti. Crtež je važan medij njegova likovnog djelovanja. Prati ga od gimnazijskih dnana i kroz sve faze stvaranja, ne samo kao usputni i povremeni interes, već kao velika značajna dionica njegova stvaralačkog puta. Izloženi crteži otvaraju onu dimenziju njegove stvaralačke osobnosti koja je zaigrana, duhovita, opuštena, odrješita u strukturiranju forme i značenja, onu koja nosi najdirektnije tragove njegove osjetljivosti i njegovih unutarnjih ritmova.
Branka Arh