Moć jednostavnosti
Branko Ružić
Branko Ružić rođen je u Slavonskom Brodu 1919. Počeo je slikati još u gimnaziji. U tri godine (od 1937. do 1949.) promjenio je nekoliko studija: strojarstvo, arhitekturu, povijest književnosti, povijest umjetnosti. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studirao je kiparstvo kod profesora Ivana Lozice i Frana Kršinića (1940. - 1944.). Ponuđenu "specijalku" nije prihvatio. Radije je još jednom krenuo ispočetka: kod prof. Tomislava Krizmana studirao je grafiku (1944. - 1945.) u klasi prof. Marina Tartaglie diplomirao je slikarstvo (1948.). Godine 1951. u Vinkovcima mu je priređena prva samostalna izložba. Iste godine udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem uje radio do svoje smrti. Bavio se pedagoškim radom, pisao o umjetnosti, priredio sedamdesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Na XXXII. Bienallu u Veneciji 1964. dodjeljena mu je nagrada David Bright Foundation za internacionalnu skulpturu. Dobitnik je nagrade općine Rovinj (1967., 1972.), Nagrade grada Zagreba (1968.), Republičke nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1986.). Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu. U kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu utemeljena je Galerija Ružić (2004.) kojoj je donirao više od četiristo djela (najveći dio svog opusa, tristotinjak slika i skulptura iz svih razdoblja svog umjetničkog opusa). Preminuo je u Zagrbu 27. studenog 1997.
Kiparska i slikarska ostvarenja Branka Ružića (iz zbirke Azinović) u nevelikom prostoru Gradske galerije Crikvenica nose ključna obilježja njegove skulpture i njegove slike te gotovo sve stilske sastavnice njegove osebujne modernističke izražajnosti.
Idemo njegovim tragom, po onoj niti koja nas vodi kroz njegovu kreativnu misao, od Korablje (drvo, 1966.) do devedesetih kada je, već narušena zdravlja, oblikovao kaširanim papirom. Njegovo iskustvo prostora, oblika i materijala, negova moć oblikovanja, stvaralačka autonomija, njegov duhovni trag i misao svjetla očituju se, prije svega, u slobodi interpretacije motiva. Otkrio je da mu priroda sama nudi beskrajno mnoštvo ideja, unutarnju i izvanjsku zbilju. Impresioniralo ga je sve što je blisko prirodi, zatvoreno u sebe, organski sjedinjeno (nubijske kuće od blata, predmeti primitivne, plemenske umjetnosti, istarski gradići). Promatrao je začudne gradnje prirode i životinja: špilje, jazbine, gnijezda, brda, stijene. I Učio, od prirode i od životinja. Stvrao je forme koje materijalu vraćaju prirodni život, u onim dimenzijama koje ne ograničavaju autorovu kreativnu slobodu. Neprestano je tragao, preispitivao sebe, prirodu, narav matrijala. Formu mu je diktirao sam materijal koji je volio osjetiti pod rukom, upoznati njegovu pravu ćud: pristranost i podatnost gline, toplinu drveta, grubost i krtost kamena, krhkost i savitljivost papira. Podsjetimo se, u njegovoj viziji forme nije bilo mjesta za detalje i za glađenje površine. Nije volio glatke i sjajne površine, dekoraciju ili dopadljivost. On je osluškivao život i zakonitosti materijala, on je bio zaokupljen težinom i arhitektonikom oblika, sažetošću, zgusnutošću i zatvorenošću volumena, robusnom hrapavošću površine na kojoj se zadržava svjetlo. Pogledajmo samo Pauna (drvo, oko 1972.). Težak je i dug put bio do te jednostavnosti. Ružić je smatrao da ne treba previše intervenirati u kompaktnost materijala niti remetiti prirodnost oblika pa je odmjeravao svaki zamah dijetom u drvo. I sam sebi postavljao najstrože kreativne kriterije. Kada je početkom devedesetih, u bolesničkom krevetu, koncentriran na patnju i trpljenje, oblikovao kristološke sadržaje u krhkom, laganom i podatnom novniskom papiru, u tom je običnom potrošnom matrijalu stvorio djela dramatične napetosti i snage, tim je banalnim sredstvom branio svoju duhovnost, svoje umjetničko i ljudsko dostojanstvo.
Zanimljiv je i njegov slikarski prostor. Kao slikar prakticirao je isti put reduciranja, sažimanja, isticanja samo primarnih oblika, onih vizualnih činjenica koje odgovaranju njegovu kiparstvu i onih figurativnih znakova koje pojačavaju napetost i ekspresivnost prizora. U gvaševima iz 1993. i 1994. na svoj je način, slobodnim i nekonvencionalnim rješenjima, izgovorio zaokupljenost čovjekom, životom i svijetom. Koristio je čiste, nepomješane boje, uz crnu, najčešće bijelu, sivu. crvenu, plavu.
Ružićeva djela (i ova manji dimenzija) ne tumače sama sebe na estetskoj razini i nemaju samo jedan značenjski sloj. Ona iskazuju iskustva i poruke prirode i svijeta. Ona nose duboke slojeve memorije i vezu sa tradicijama. Po tome ugrađuju više u vrijeme nego u prostor, u tom smislu istodobno i zabilješke predmetnog i zabilješke vremena. One postavljaju pitanja i nude odgovore. U njima je Ružić ugnjezdio svoj identitet, svoja najosobnija iskustva, potvrdu svoje visoko izdovojene pozicije i iznimne osobnosti. Tragajući za autentičnom plastičkom zbiljom, zanosio se idejom o formi na koju će slučajno naići, kojoj ne treba puno dodavati ni oduzimati, koja će baš takva, sa svim talozima i biljezima vremena, zauzeti svoje mjesto u reperzentativnoj zbirci i sudjelovati u stvaranju našega kiparstva moderne. Najmanje što danas za Ružića možemo učiniti jest - osigurati mu susrete i komunikaciju s novim naraštajima.