_v-71-454.jpg){kind=link}
Reflexia
Ivona Verbanac
Ivona Verbanac rođena je u Puli 1977. Maturirala je 1995. u srednjoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, smjer Grafički dizajn. Od 1996. do 1999. studentica je Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjek likovne kulture, smjer umjetnička grafika, u klasi prof. Maje Franković. Godine 2002. pohađala jedan semestar na Univerzitetu u Barceloni (Španjolska), Odsjek za dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti, gdje je realizirala diplomsku radnju u suradnji s prof. Jesus de Hoyom. Diplomirala je 2003. na Nuova Accademia di Belle Arti Milano (Italija), smjer Grafički dizajn, u klasi prof. Angela Collele. Od 2004. bavi se multimedijskim instalacijama, performansom i grafičkim dizajnom. Samostalno izlaže od 1998. Do danas je ostvarila niz performansa i edukacijskih projekata, brojne samostalne i skupne izložbe u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja. Članica je HDLUI, ULUPUH, HZSU.
Prilaz Kikova 2, 52220 Labin
Tel. +385 / 52 / 852-043
Mob. +385 / 915197333
e-mail: ivonaverbanac@yahoo.com
Reflexia
Ivona Verbanac, labinska umjetnica, autorica brojnih instalacija i performansa, svojom brigom za čovjeka i prirodu, za život i budućnost svijeta, stvara i osmišljava tople, nježne i domišljate multimedijske priče. Ambijentalne instalacije povezane s izvedbama vlastitih performansa usvojila je kao medij najbliži njenom doživljavanju svijeta. Ali njena promišljanja umjetnosti ne kreću se samo u jednom smjeru. Multimedijskim pristupom povezuje, kombinira i prožima tradicionalne likovne discipline i materijale s alternativnim vizualnim izričajima. Svojemu tjelesnom izrazu i osjećaju za životne situacije dodaje interakciju i općeljudske poruke i značenja.
Multimedijski projekt pod nazivom Reflexia proizašao je iz performansa pod nazivom This is not freedom (2013.) i iz suradnje s talijanskim fotografom Giuliom Cardonom. Ivonin performans This is not freedom je opozit njegovom projektu Angels of freedom (fotografije galebova). Što doista povezuje Ivonu i Giulia Cardonu? Francesca Bogliolo je napisala da se oni kreću poput glasnika, pozivajući nas na pažljivo promatranje i otkrivanje čovječnosti, otvarajući nove vidne spoznaje... Povezuje ih, dakle, umjetnička odgovornost i mogućnost kreativnog angažmana. U temelju njihova projekta bio je plan: autorica (personificirani anđeo) kleči na bijelome pijesku; na njenim leđima s velikim bijelim anđeoskim krilima (simbolima slobode) projicirane su slike s temama ekologije, rata, ubijanja, zlostavljanja žena, dezintegracije ljudskog. Krila su bila podloga za projekciju. Oba procesa, fotografski i performerski, pretapaju se, prožimaju u koncepciji i poruci, zatvaraju u pozicijama: performans i projekcija, fotografije performansa s projekcijama na krilima i novi performans. Autorica sebe iz performansa unosi u medij fotografije i sebe s fotografije unosi u novi performans. Tako je sva u onome što radi.
Podloga njene artističke izražajnosti je angažirana, često ekološka. Unutar ekoloških tema izvedenih performansa kreće se s lakoćom. Polazi od konkretnog problema življenja i čovjekova nemarnog odnosa prema prirodi. Da bi svome viđenju stvarnosti dala umjetničku razinu, pomno promišlja i razrađuje svaki segment i svaku razinu svoje ideje. Pritom se služi simbolima i metaforama, izričajnim sredstavima kojima lakše dopire do svijesti i snažnije djeluje na percepciju i osjetila. Njeni performansi obraćaju se čovjeku, njegovoj svijesti i savjesti, upozoravaju na posljedice bahatog odnosa i neodgovornog djelovanja, na opasne rane i ožiljke koje ostavlja iza sebe. Važno joj je posvijestiti činjenicu da je čovjeku i svim bićima na zemlji i čitavoj prirodi potrebno čuvati prostor za život.
Njeni performansi često prizivaju istarsko tlo, istarsko ruralno nasljeđe. Izdvoji neki tradicionalni istarski motiv, stavlja ga u drugi kontekst, u slijed priče i naracije s porukom, aludirajući pritom na sretnije i ljudskije vrijeme. Nit vodilju okreće uvijek prema novim (aktualnim) temama. Da bi zaokružila svoju misao, da bi sve fragmente svoje ideje o vlastitom umjetničkom izražavanju i djelovanju posložila u cjelinu, treba joj scena, nastup, osobni fizički čin kojim može uspostaviti direktni odnos s publikom i svoju energiju prenijeti na publiku kojoj nudi mogućnost sudjelovanja. Tako je i ovoj cjelini fotografija pod nazivom Reflexia dodala performans, živi pokret, akciju i interakciju, vlastitu poetsku priču o odgovornosti, istini i pravdi (simbolično darivanje pera iz anđeoskih krila). Tom će pričom sugestivnije povezati konkretnu razinu postojanja sa zamišljenom i uvjerljivije prenijeti poruku. Fotografije bi mogle funkcionirati samostalno, ali su svoj puni smisao i opravdanje dobile tek u provedbi ideje.
Branka Arh