Protagonist svih slikarskih prizora Eve Azinović Andrić je lisica, životinja iz njenih snova i meditacija. Fascinirana je njenom ljepotom, njenim baršunastim šapama i toplim krznom koje nosi nešto blisko, njenim uvijajućim pokretima dok hoda obrisima planina ili čipkastim prostorom sna u kojemu se fantazije nadovezuju na imaginarne predjele. Ona je stanovnik njenih vizija koje tragaju za likovnim izrazom i rješenjem. Ne pripada svjesnom svijetu, njezina prava postojbina je u intuitivnom i sanjanom. Više je dubinsko biće nego stvarno, više je pokušaj projekcije vlastitoga stvaralačkog bića, nego sadržaj, naracija ili poruka.

Bijela i nježna, meka, topla i bliska, gotovo zavodnička, izranja iz prostora sna (slika Zimska). Što ako se pretvori u svoju lukavu narav? U kineskim bajkama i legendama lisica ima moć pretvorbe u čovjeka pa razmišlja i prosuđuje kao čovjek, čak proriče budućnost. Na slici Udah lik lisice je čvršći, konkretniji, obrisi su stvarniji, ona hoda planinskim bespućima nečujno, vijugavo, traži načine ostvarenja. A kada blistava životinjska tijela nabijena energijom sugeriraju dinamiku kružnog kretanja (slika Krug), uspostavljajući simboliku nečega bez početka i kraja, bijela lisica u tom kretanju pripada dubinama psihe, riđa izvanjskome svijetu. Prijelaz iz stvarnog u nestvarno (i obratno), uzajamno prožimanje jednog i drugog, slikarica je prikazala u liku lisice koja na dijagonalno položenom stablu, kao na mostu, u prostoru zapunjenom zelenilom raslinja, gubi svoju čvrstu materijalnost pa je dio njena tijela naznačila samo obrisnom linijom (slika Kao jedno). Evin je to asocijativni svijet, njen pokusni korak u nadrealno koji se proteže i na sliku U tišini. Jer, ovu lisicu, individualiziranu, počovječenu, osamljenu, očito nije rodila priroda, već ljudska psiha. Tu više nije potrebna naracija, jedna dijagonala stabla dekoriranog crticama sasvim je dovoljna da u apstraktnom prostoru slike stvori red i napetost, da uspostavi vizualnu logiku razumljivu i gledateljima.

Pogledajte redove kosih paralelnih crtica kojima stvara strukturu ornamenta. Ovim sažetim dekorativnim uzorcima razvija suptilno pulsiranje i ritmičnu razbuđenost površine. Zapravo, osobni likovni sustav kojim okuplja i učvršćuje prostor slike te udružuje pojedinosti preuzete iz različitih dimenzija stvarnosti. To su njeni intimni znakovi usklađeni u kretanju i ponavljanju istih pomaka, ali niti jedna crtica nije ista. Djeluju poput čaranja ili zazivanja magijskih obreda ili poput vedre i neposredne dječje igre koja sve prizore dovodi u prostor između stvarnosti i sna. Njima, tim crticama, bilježi impulse svoga stvaralačkog bića, niže redove svojih misli, stvara mjesta za raspoređivanje svojih vizija.

Provocira boju da curi platnom, da svojim nepredvidljivim tragom i vlastitom logikom negira konkretnost planinskog krajolika i svako stvarno doživljavanje prostora. A u mnoštvu kolorističkih pojedinosti, nečitkih podataka koji prate središnji prizor, u zapunjenosti prostora mrljastim pojedinostima, sitnim asocijativnim elementima koji naglašavaju dinamiku oblika, najrazgovjetnije razvija vlastiti stvaralački jezik. Kada sitnim trokutićima otvara vlastitu geometriju prostora, a zrakastim strukturama tumači dinamiku i smjer kretanja, traga za skrivenim značenjima stvari. Dok je pratimo u tom traganju, ne znamo koji će odraz i iskaz u svojoj likovnoj budućnosti izabrati. No, vjerujemo da je na dobrom putu.