Jedinstvena privrženost čovjeku i moru
Vasko Lipovac
izložba slika, grafika, skulptura
Vasko Lipovac rođen je u Kotoru 1931. Diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1955. Suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića od 1955. do 1959. Od 1967. živio u Splitu. Samostalno izlagao od 1956. Ostvario stotinu samostalnih i dvjestotinjak skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Središte njegovog interesa uvijek i za svagda bila je ljudska figura. Dobitnik niza nagrada za skulpturu, ilustraciju i javne spomenike, između ostalih: Prva nagrada za spomenik Draženu Petroviću (1995.), Nagrada Splitskog salona (1996.), Druga nagrada za spomenik Marku Maruliću (1998.), Velika nagrada III. trijenala akvarela Hrvatske (Karlovac, 2004.), Nagrada za životno djelo (Split, 2006.). Preminuo u Splitu 2006.
Branka Arh
Likovni iskaz Vaska Lipovca duboko je emocionalan. Senzibilizirao je stvarnost do mjere arhetipskog modela koji je postmodernističkim leksikom uvijao u plašt tradicije i suvremenosti. U likovnom imenovanju svijeta i života, privrženosti moru i čovjeku, razotkrivao je bez umora i predaha sve ljudske taštine, slabosti, poroke i strasti, s puno razumijevanja pretakao ih u asocijativni likovni tekst. U njegovoj umjetnosti sve pripada čovjeku, njegovu životu i trajanju. Bokokotorsko djetinjstvo, tu je ishodište njegova svijeta oblika, ugođaja, ritmova i boja, na tim se izvorima razlistavala njegova umjetnost duboko uvjetovana sjećanjima. Doživljaji djetinjstva nataloženi su u svim segmentima njegovih djela: u velikom moćnom moru, u ozračju sunca i Mediterana, u tajnovitim susretima svjetla i sjena, u napetim pučinama, u volumenima hridi i otoka, u fascinaciji plavetnim daljinama i širinama. Prepoznajemo ih u autorskom slogu i jasnoći zamisli, u sjajno izbalansiranim odnosima i koloristički izoštrenim prostorima, u njegovoj stilizaciji i u njegovoj mjeri redukcije.
Lipovčevi likovi stvoreni su u oblikovnom kodu naslonjenom na miroovsku poetiku: kapetani u svečanim odorama, mornari u prugastim majicama, zavodnici, sportaši, šetači, biskupi, plejada samosvojnih karaktera, tako ljudskih i prirodnih, svoju virtualnu stvarnost živi za sebe i gledatelja. U očima im sjeta, čežnja za daljinama, tuga odlazaka i rastanaka ili radost susreta. Pogledom pomiruju ono iznutra i ono izvana. Odmaknuti od stvarnosti i doslovnosti, jednostavni i topli, dirljivo iskreni, otvoreni i neposredni, zrače mirom, mudrošću i melankolijom. Prividno ravnodušni, pozivaju na komunikaciju, osmijeh ili suosjećanje. Toliko su ozbiljni u svojoj ulozi i toliko postojani u svojim navikama i sanjarskim očekivanjima da izazivaju podsmijehe. Razgolićene dame, izazovne zavodnice i punašne nudistkinje podignute na visoke stupiće, oble, meke, putene, prizivaju primarnost paleolitskih idola i simbola ženstva, materinstva i plodnosti.
Percipirao je ono u čemu je prepoznavao plastične vrijednosti motiva: oblak, brdo, otok, hrid, napeto jedro, suncobran, čak i more. Njegove figure, čiste, mirne, pregledne, strogo simetrične i statične, svedene na geometriju (valjak, stožac, kugla), ostvarene su velikim, zatvorenim, glatkim i napetim plohama obojenim živim bojama. Iz svakoga kuta motrenja razaznajemo čistoću obrisa, ali i važnost detalja, onih izdvojenih, uvećanih, naglašenih bojom. Oni su atributi koji omogućuju prepoznavanje zanimanja i uloga u životu (kapetanske, mornarske ili sportske kape, biskupske mitre, damski šeširi), oni karakterno određuju onoga kome pripadaju (cvijet u ruci zaljubljenoga, suncobran u ruci nudistice, lula u ustima pušača). No, istinski sadržaj njegovih djela je unutrašnji naboj, određene iracionalne značajke kojima se u sintezi viđenja i izričaja obraća sferama duha i autobiografskim reminiscencijama. Bez naracije i bez opisivanja.
Lipovčeva interpretacija motiva zazirala je od strogih definicija stila. Kretala se prema formi i boji vješto izbjegavajući krajnje priklone. U njegovom prepoznatljivom, sjajno izbalansiranom oblikovnom kodu koji se uglavnom iskristalizirao već na početku u poetici mjera i odnosa, u redukciji i stilizaciji, motiv postoji kao objektivna činjenica, ali i kao znak: podatak, izvučen iz sjećanja, presložio je kroz vrijeme, zadržao prividno bezazlenu pojedinost kao novu razinu zbilje i na njoj gradio prizor. Od svih čimbenika kompozicije uspostavljao je nova značenja i nudio novo gledanje na život i umjetnost - kao kroz igru, iskreno, jednostavno, neopterećeno stilskim i drugim određenjima. Ozbiljnost igre pretpostavljao je ozbiljnosti života. Poruga, ironija i podsmijeh, ali i nostalgija i sjeta obvezna su pratnja svih njegovih situacija, nada i poraza. Skulptura ostaje uspravnicom njegova opusa.