The sweetness of sweat and tears
Nikola Nenadić
Nikola Nenadić, rođen je 1978. godine u Rijeci. Još od ranog djetinjstva iskazuje afinitet prema umjetnosti koja mu i danas uvelike ucrtava životne putove. Godine
1997. maturira u „Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn“, smjer kiparski dizajn. Ubrzo se zapošljava u brodograđevinskoj industriji gdje stječe iskustvo u obradi metala koje mu kasnije pruža smjernice u daljnjem likovnom stvaralaštvu. Godine
2003. upisuje studij figurativnog kiparstva na „Akademiji lijepih umjetnosti“ u Veneciji. Tijekom studija kao najdraže materijale za realizaciju svojih umjetničkih projekata odabire mramor, čelik te plastične mase. Početkom 2009. godine diplomira u klasi profesora A. Grassi I G. La Bruna. Sudionik je nekoliko inozemnih i lokalnih izložaba i likovnih manifestacija. Član je HDLU‐a Rijeka. Živi i djeluje u Rijeci.
The sweetness of sweat and tears
U današnjem vremenu u kojem ljudi uglavnom žele nešto biti, a ne nešto napraviti - kipar Nikola Nenadić se odlučuje za figurativni pristup i klasičnu tehniku obrade metala, staru tisućama godina koliko i ljudska civilizacija. Pod okriljem boga Hefesta, zaštitnika kovača i metalurga, stvara svoj neobični metalni svijet u spoju zaigrane imaginacije i zanatske vještine. Udarcima čekićem po zagrijanom metalu, na nakovnju vješto savija željezne limove i cijevi, spaja ih i zavaruje, oblikujući industrijski poluproizvod u neobičan i osebujan bestijarij, prilično nalik onom iz naše ovozemaljske zbilje. Ima tu svega. Od predimenzioniranih kukaca do noja gotovo prirodne veličine, stvorenih u razdoblju od 2012. do 2015. godine. Izlaskom iz ateljea, oni počinju živjeti novim, samosvojnim životom, prepušteni oku i doživljaju promatrača.
Od njihovih sjajnih, izbrušenih i zaglađenih tijela reflektira se svjetlost, koja u kontrastu s tamnim patiniranim dijelovima stvara vrlo snažan dojam uzbibanosti, gibljivosti i života koji ključa u dubljim slojevima ispod tvrde površine. Dodirnemo li rukom ove skulpture, još bolje ćemo osjetiti sve neravnine, udubljenja i ispupčenja koja čine složenu kiparsku formu i daju joj životnost.
Animalni oblici preuzeti iz prirode - u varijetetu od kukaca i ptica do riba i sisavaca - nisu slučajan odabir. Svojom formom i prepoznatljivim oblikom bliski su široj publici koja od likovnog djela najčešće očekuje da bude opis prirode. S druge pak strane, odabrane animalne forme nose niz aluzija te su autoru pogodne za transpoziciju ideja i zamisli u njihovom pretvaranju u kiparske forme.
Za "čitanje" ovih skulptura i njihovo bolje razumijevanje važan je pod-tekst, koji je prethodio i nastao u misaonom procesu pripreme za rad. Mahom se radi o duhovitim kratkim pričama koje autor zapisuje i oblikuje u sažete literarne tekstove, a priloženi su uz radove na ovoj izložbi kao i niz crteža što prethode samom početku rada na skulpturi. Otkrivamo autorov kritički stav s nizom asocijacija i ironičnih komentara suvremenoga društva besmisla, nezainteresiranosti i okrutnosti. U obliku pomamnoga psa-kopača, glave duboko zabijene u tlo, autor prikazuje novinara-paparazza, koji je za malo slave i senzacije spreman uništiti sve oko sebe, a pritom sam pristaje na "pasji život". Tu su i dva okrutna kukca, crna udovica i bogomoljka, obje u dvojnoj ulozi griješnika i - ispovjednika koji jedini može razumjeti razloge njihovoga čina. Poruku o važnosti održavanja tradicije sadrži Nenadićev netom dovršeni rad "IT RUNS IN THE FAMILY" koji prikezuje jednu odraslu i dvije mlade raže. One slijede svoj put koji su i njihove prethodice slijedile već tisućama godina i tako uporno, na istome tragu uspjele ostati nepromijenjene i oduprijeti se čak i silama evolucije.
Golemi noj glave doslovno zabijene u podlogu (a ne samo uronjene u pijesak) zapravo je bezglavo stvorenje koje živi samo kao fizički oganizam, nesvestan sebe i svijeta koji ga okružuje. Ne želi suočiti sa svakodnevnim problemima. Ne želi vidjeti ni čuti, a pritom se spletom korijenja, koje čini njegov vrat, čvrsto hvata za tlo, pokušavajući se ukorijeniti, kao što je, prema riječima autora, i sam imao potrebu u Rijeci ponovno "pustiti korijenje" nakon povratka sa studija u Veneciji.
Skulptura "DISGRACED & DESGREASSED BUTTERFLY" nastala je kao metafora umjetnika željna podrške svoje okoline. Umjetnik je leptir koji širi krila spreman za let, ali ne može uzletjeti jer nema fizičke snage, odnosno "masti" kako kaže sam autor. Njegovo tijelo - slikarska tuba - ispražnjeno je i onemoćalo. Ostao bez podrške svoje sredine, ili kako autor ironično zaključuje - ovaj "butterfly" je ostao bez "butter-a", poigravajući se s engleskom riječi i razlažući ju na "butter" i "fly". Sam umjetnik se osjeća i kao mitska ptica feniks. I on poput feniksa živi jedino u stvaralačkom plamenu, a pritom vatreni životni poticaj crpi iz podrške društva, koju simbolizira plinski plamenik. Ali, on mu očito pruža nesiguran opstanak.
Ima li u suvremenome društvu još mjesta za umjetnike? - uporno se pita kipar Nikola Nenadić. Ipak, unatoč neizvjesnu odgovoru, nastavlja plivati svojim pravcem, poput raža, koje već milijunima godina jednako plivaju slijedeći svoj instinkt.
Sanja Škrgatić