Scena
Kontrabas
Monodrama održana u sklopu Kazališnog proljeća u izvođenju Renea Medvešeka iz Teatra Exit Zagreb.
Mjesto održavanja: Dom prosvjete Selce
Patrick Süskind je njemački pisac i scenarist, autor svjetski poznatog bestselera Parfem.
Kontrabas je napisao 1981. godine, nakon čega je tekst preveden na 27 svjetskih jezika te postaje jedan od najigranijih njemačkih komada.
***
Priča kontrabasista koji slobodno vrijeme provodi u zvučno izoliranoj sobi boreći se sa svojim akutnim problemima i kroničnim "nedostatkom tekućine". Razmekšana jezika upušta se u srdačno i opširno izlaganje o svom instrumentu, koje, proporcionalno s brojem čašica, postaje sve prisnije, ne bi li se, uz obilje samoironije i duhovitih komentara, postepeno pretvorilo u iskrenu životnu ispovijed dobro nam poznatog malog građanina, u još jedan njegov srčani pokušaj kritike ovog društva i ovakvog života, u očajnički i neodgodivi vapaj za promjenom, koji će ga na koncu i kraju doista i potaknuti na...
Kontrabas i svemir pitanja
Goethe je napisao da glazbu ne možemo nizašto kriviti jer je ona "s onu stranu" svega, ona je iznad ljudskog razuma. No, Goethe nije znao kakav pad ljudskog razuma tek slijedi. Da je znao da će se svirati i u koncentracijskim logorima djeci koju trpaju na kamione i voze u smrt, na masovnim stratištima, u zatvorima, pa i nakon "zvončića" na krovu HNK i okrvavljenih balerina, bi li promijenio mišljenje?
Glazba je, iako okaljana, preživjela. A gdje je u svemu tome, mimo ili u središtu povijesti, pojedinac?
Diveći se velikanima, genijalnim umovima koji su iza sebe ostavili djela koja nadilaze vrijeme i od kojih uvijek iznova zastaje dah, jeste li se ikad pitali : "A kakav je bio čovjek, taj genijalni, uzvišeni um?" Što ako je bio svinja? Izdajica? Moralna katastrofa?
Što ako pilu okrenemo naopako? Ako nam jedna nerealizirana, izgubljena duša, slomljena pod diktatom očekivanja, vještina i mogućeg talenta, jedan, da tako kažemo, "nišnikomkoristi", uđe pod kožu? Ako u njemu prepoznamo toplinu usamljenog čovjeka koji je spreman pred podignutim zastorom otkriti nam sve svoje frustracije i sva svoja nadanja, ukoliko je od njih išta ostalo? Ako on takav, gol pred reflektorima, vičući ime umišljene ljubavi, postane neizmjerno lijep?
Koga od njih dvojice ćemo više voljeti?
Kontrabas kao tekst ostavlja dojam skromnosti. Na početku pomalo komičan, kasnije pomalo tužan. No ispod svake linije i digresije krije se svemir pitanja.
A sva ih možemo svesti na zajedničko. U kojoj mjeri smo u mogućnosti birati put kojim ćemo krenuti? I hoćemo li pronaći baš onu stazu na kojoj možemo dati najviše ili ćemo jedva davati minimalno, dobro skriveni u mreži kompromisa i okolnosti?
Nije to samo umjetničko pitanje. To je ljudsko pitanje.
Jedno od onih što stvaraju povijest.
Pavlica Bajsić